|
Zadnja promjena: 11.5.2012.
|
Piše Mario GALIĆ, prof.
 |
|
|
| Performanse |
Odluka o pokretanju razvoja novog sovjetskog strateškog bombardera bila je motivirana više političkom nego vojnom potrebom. Nakon što su Amerikanci svojim bombarderom Rockwell B-1 "Lancer" pokazali tehnološku superiornost nad cijelim svijetom, Sovjetima nije preostalo ništa drugo nego pokrenuti vrlo skup razvojni program koji će njihovim saveznicima pokazati kako ne zaostaju. Rezultat tih napora je Tu-160, NATO oznake "Blackjack". Odmah nakon otkrivanja postojanja Tu-160 na Zapadu, a naročito u Sjedinjenim Američkim Državama pokrenute su rasprave o borbenoj vrijednosti novog bombardera. Ocjene, ponajviše politički motivirane, uglavnom su bile vrlo loše. Govorilo se da je riječ samo o lošoj kopiji B-1, da je avion prevelik i da Sovjeti sigurno nisu mogli usvojiti sve napredne tehnologije
Glede borbene vrijednosti Tu-160 tvrdilo se i da ugrađena elektronika zaostaje za onom na B-1 bar deset godina. Išlo se toliko daleko da se tvrdilo kako su krila loše konstruirana i kako se njihova strijela mora ručno namještati, iako je već Tu-22M imao automatsku regulaciju kuta strijele. Jedino su priznavali da Tu-160, nasuprot svom američkom konkurentu ima veću brzinu i veći borbeni polumjer djelovanja, što je postignuto znatno većim dimenzijama trupa. Maksimalna brzina nije se smatrala odlučujućom za tu vrstu borbenog aviona, a dolet se ionako mogao povećati tankanjem goriva u zraku.
Tek će raspad Sovjetskog Saveza i prodor informacija preko nekadašnje "željezne zavjese" otkriti koliko su zapadne procjene Tu-160 bile pogrešne. Po svim odlikama i performansama Tu-160 je bio bar isti ako ne i bolji od svog konkurenta B-1B. Najviše iznenađuje podatak da je, iako 20 posto veći od B-1B, Tu-160 imao manji radarski odraz, što je dostignuće koje zadivljuje, a koje je i te kako trebalo zabrinuti NATO generale. Rađen iz političkih pobuda, s ciljem da nadmaši B-1, Tu-160 je u tome u potpunosti uspio. Iako je razvoj Tu-160 započeo u ranim sedamdesetima, postojanje projekta Samolet 70 otkriveno je tek kad je 26. studenoga 1981. američki špijunski satelit snimio prototip na uzletištu Žukovski. Prvi let prototip je izveo 19. prosinca iste godine. Da razvoj novog bombardera nije tekao bez teškoća potvrđuje i činjenica kako je brzina zvuka dostignuta tek u veljači 1985. godine Bombarder je patio od većeg broja nedostataka koji su manjim dijelom bili posljedica loše konstrukcije, a većim dijelom nesposobnosti sovjetske industrije da podupre tako zahtijevan projekt. Zbog toga je djelomičnu razinu operativnosti Tu-160 dostigao tek potkraj 1987. Iako je prvobitno planirana proizvodnja bar 100 tih bombardera, zbog raspada Sovjetskog Saveza napravljeno ih je ukupno 32 (neki izvori navode 39), dok je u tvornici Kazan ostao napola dovršeni primjerak. Ruski su izvori potvrdili da ne postoji mogućnost obnove proizvodnje.
Prva postrojba opremljena novim bombarderom bila je 184. gardijski puk teških bombardera smješten u zračnoj bazi Priluka u Ukrajini. Tako je, nakon raspada Sovjetskog Saveza upravo Ukrajina naslijedila većinu operativnih Tu-160, a to je izazvalo dugogodišnji politički spor s Rusijom. Iako Ukrajina nije imala ni volje, ni potrebe, a ni novca za održavanje flote od 19 vrlo skupih Tu-160 (avioni nisu letjeli niti su bili posebno zaštićeni ili konzervirani), pregovori o njihovom vraćanju Rusiji bili su teški i dugotrajni. Sporazum je postignut tek 1999., a sadržavao je odredbu o vraćanju osam operativnih ili, bolje rečeno, preživjelih Tu-160, dok će ostatak od 11 aviona, uz američku financijsku pomoć, biti razrezan.
Na taj je način Rusija u kratko vrijeme uspjela znatno ojačati svoju flotu Tu-160 koja je dotad brojala samo 12 aviona, uz najvjerojatnije tek 2 aviona spremna za obavljanje borbenih misija.
U zapadnim sredstvima informiranja mogla se naći i informacija o prodaji tri Tu-160 američkoj tvrtki Platforms International Corporation po cijeni od 20 milijuna USD koja bi ih rabila za lansiranje komunikacijskih satelita u zemljinu orbitu. Prema ugovoru avioni bi ostali u Ukrajini i njima bi upravljali ukrajinski piloti. Isporukom svih osam letno sposobnih Tu-160 Rusiji takva uporaba bombardera vjerojatno više nije moguća.
Dugo uvođenje u operativnu službu, problemi oko raspada Sovjetskog Saveza, zastoj proizvodnje, skupoća održavanja, a ponajviše njegova sve veća tehnološka zastarjelost (očita nakon pojave američkog B-2 "Spirit") razlozi su za pokretanje razvoja novog ruskog strateškog bombardera. Označavan kao T-60 i razvijan u OKB "Suhoj", novi bi bombarder trebao imati promjenjivu geometriju krila i STEALTH značajke (niska zamjetljivost na radarima). Za razliku od B-2, T-60 ne bi bio leteće krilo već bi rabio tijelo oblikovano po pravilu "flying tube" koje bi i samo davalo uzgon. Takva konfiguracija aviona, za razliku od konfiguracije letećeg krila, ima cjevasti ili tubasti oblik što ima nekoliko prednosti. U primjeni STEALTH tehnologije cjevasti oblik zadržava podjednaku djelotvornost iz svih kutova. Druga prednost je veća podobnost za letenje na malim visinama i bolji aerodinamički oblik za letenje pri velikim brzinama. Oblik "flying tube" naročito je pogodan za kombiniranje s krilima promjenjive geometrije zbog povećanog otpora na turbulencije pri letovima na malim visinama. Za pogon bi služila dva motora s vektorizacijom potiska. Maksimalne težine oko 80 tona i brzine od oko 2 M bombarder T-60 ne bi imao dostatan borbeni doseg za napadanje ciljeva u Sjevernoj Americi, već bi bio namijenjen za sudjelovanje u vojnim operacijama unutar Rusije, ali i za zaštitu ruskih interesa u Europi i Aziji. Događanja u Čečeniji te na području nekadašnje SFRJ tijekom devedesetih, a naročito zračni udari NATO saveza po SR Jugoslaviji tijekom 1999. pokazali su ruskim generalima i političarima koliko je važno imati moderne zračne snage. Pritom su uglavnom rabljenii vođeni projektili s konvencionalnim bojnim glavama. Vjeruje se da novi bombarder neće ući u operativnu službu prije 2020., ako bude dostatno novca za okončanje razvoja, slične će zadaće do tada izvoditi Tu-22M3 moderniziran na standard Tu-245, a tek u rijetkim slučajevima i Tu-160.
Kako bi osigurao monopol na razvoj i proizvodnju strategijskih bombardera OKB "Tupoljev" je predložio nastavak razvoja velikog interkontinentalnog bombardera Tu-202 temeljenog na konfiguraciji letećeg krila, čiji je razvoj započeo još osamdesetih, a koji bi po svojim performansama bio pandan američkom B-2. Kako rusko zrakoplovstvo trenutačno nema novca ni za financiranje razvoja jednog strateškog bombardera, a prednost ima T-60, nije previše vjerojatno da će Tu-202 ikad ući u operativnu uporabu.
|
|
||
|
stranica 1/3
|
 |
|
|
|
||
 |
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x748 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za nakladništvo, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za nakladništvo, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene