|
Zadnja promjena: 11.5.2012.
|
Piše Oleg MAŠTRUKO
 |
|
|
"Jedina stvar koje sam se zaista bojao u ratu - bile su podmornice," poznat je citat inače neustrašivog britanskog premijera Winstona Churchilla. Ova se knjiga bavi dvama pokušajima njemačke mornarice da u prošlom stoljeću "uguši" Britaniju, kada je već nije mogla osvojiti kopnenom vojskom. Riječ je, dakako, o kampanjama neograničenog podmorničkog ratovanja, koje je Njemačka pokrenula i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu. To što se veoma opsežno bavi tim kampanjama, i promatra ih praktički u neprekinutom slijedu od 1916. do 1945. - je i najveća kvaliteta ove knjige. Većina srodnih naslova, naime, teži tome da se najčešće bavi samo podmorničkim ratovanjem u Drugom svjetskom ratu, koje je mnogo "slavniji" predmet interesa autora, čitatelja, a posebice romanopisaca i filmskih režisera.
Upravo ova knjiga odlično pokazuje da bez sagledavanja podmornice kao oružja od samih njezinih početaka, te od promatranja razloga, povoda i uzroka prve njemačke kampanje neograničenog podmorničkog rata, u Prvom svjetskom ratu, ne možemo sagledati niti ulogu podmornica u Drugom, pa ni u svim kasnijim ratovima, uključujući i nikad objavljeni Hladni rat.
Mada nam se iz današnje prespektive podmornička kampanja Nijemaca u Drugom svjetskom ratu može činiti dobro poznatom i na neki način logičnom, autor ove knjige pokazuje da u počecima to uopće nije bilo tako. Kada su 1916. njemačke podmornice krenule potapati "sve što plovi", s obzirom na dotadašnju tradiciju pomorskog ratovanja to se smatralo nečuvenim barbarizmom, nečim za što uopće ne može postojati nikakvo opravdanje. Pojedini admirali poput, primjerice, američkog zapovjednika podmornica 1918. rasisitički su tvrdili da samo njemački narod (odnosno "Huni", kako ih se tada uvredljivo zvalo) može pristupiti tako divljačkim i neljudskim metodama borbe koje uključuju potapanje trgovačkih brodova bez najave. Kako znamo, dvadesetak godina kasnije istim su metodama pristupili i Amerikanci na Pacifiku, a bombardiranje japanskih i njemačkih gradova da i ne spominjemo (nijedan narod u ratu nije imun na "radikalne poteze" u određenim situacijama).
The Last Battle
|
|
Ako vam se čini da i sam ovaj uvod u prikaz knjige ima dozu patetike i dramatike, to nije slučajno jer autor "Posljednje bitke" Cornelius Ryan, i te kako "igra" na tu kartu. Ova je knjiga nešto što bismo mogli nazvati "romansiranom poviješću" jer se ne bavi pretjeranom analizom borbi ili taktike zaraćenih strana, već više sudbinama raznih ljudi na koje je ova bitka utjecala: od generala i političara, do takozvanih "običnih" ljudi, građana Berlina. Ovakav pristup nije loš, jer knjigu čini ugodnom i zanimljivom za čitanje i nekome kome vojna literatura inače nije osobito bliska, a da pri tome, uglavnom, ne žrtvuje vojnostručnu i povijesnu stranu materijala.
Ryan, koji je bolji kao publicist, nego kao povijesničar, u pripremama za ovu knjigu je razgovarao sa stotinama sugovornika - od zapovjednika obrane Grupe armija Visla (Vistula), čuvenog majstora defanzive Gottharda Heinricija, preko ruskog generala Konjeva, do nižih zapovjednika i "običnih" građana Berlina. Sve osobnosti i svi lokaliteti grada osuđenog na smrt su tu - Flak tornjevi kod postaje Zoo, Reichstag, kancelarijat, Hitlerov bunker, aleja pretvorena u ad hoc uzletište, u času kada su Tempelhoff, Gatow i ostale zračne luke već bile u rukama Rusa. Steiner, Wenck, Heinrici, Konjev, Žukov i sam Hitler. Manje vojnostručna literatura, a više drama o propasti jednog režima i rušenju grada koji ga je simbolizirao, ova knjiga ne oskudjeva potresnim detaljima.
Više o ovoj temi pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatskg vojnika
 |
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x748 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za nakladništvo, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene