Piše natporučnik Igor RAUS, dipl. ing.

Povijesni razvoj simulatora
S izbijanjem I. svjetskog rata pojavila se i potreba za velikim brojem novih pilota. Novi zahtjevi postavljali su se i pred liječnička povjerenstva koja su odabirala kandidate te se počela razvijati nova grana pshologije, zrakoplovna psihologija. Godine 1915. predstavljen je električni uređaj koji je mjerio psihomotoričke osobine kandidata, a 1917. napravljen je veliki korak kada su Lender i Heidelberg u Francuskoj predstavili Antoinette simulator s mehaničko - električnim pokretačima i prvi put su simulirani buka motora i rudimentarna vizualizacija. Ti pokretači su dovodili simulator u različite položaje, a pilot je morao vraćati avion u režim horizontalnog leta. Najuspješniji od ovakve vrste simulatora bio je simulator koji je u tvrtki svoga oca od 1927. do 1929. razvijao Edwin Link. Tvrtka se bavila proizvodnjom klavira i orgulja te je Link sastavio taj simulator od ostataka orgulja i klavira. Umjesto mehaničko - električkih taj simulator je imao pneumatske pokretače. U to doba Link vjerovatno nije ni slutio kako će njegova tvrtka do danas izrađivati simulatore.
Potkraj 20-ih godina prošlog stoljeća s razvitkom instrumentalnog letenja, pojavila se potreba za simulatorom koji je opremljen instrumentima. Rougerieov patent iz 1928. opisuje jednostavan uređaj koji se sastoji od jednog kompleta instrumenata i dviju palica. Palice su povezane s instrumentima tako da pokazivanje instumenata odgovara pomacima palice. Instruktor svojom palicom dovodi instrumente u određeni položaj, a pilot ih vraća u zadani položaj. Već spomenuti Link simulatori ubrzo i sami bivaju opremljeni instrumentima, a Link prvi put predstavlja simulator s mogućnošću rotacije 360° koji je omogućio ugradnju magnetskog kompasa. Godine 1931. Američke zračne snage uočavaju sve prednosti Linkovog simulatora i naručuju više od 200 komada. Ubrzo slijede i narudžbe ostalih zemalja u svijetu među kojima su i Japan, SSSR, Njemačka, Francuska. Godine 1937. Link isporučuje prvi simulator za civilno/transportne avione i to tvrtki American airlines. Link simulator se pokazao toliko dobrim da se s manjim izmjenama rabio u vojne namjene sve do sredine 50-ih godina, a riječ Link postala je izraz koji do danas opisuje sve zrakoplovne simulatore.
Slijedeći veliki korak bio je uporaba analognog računala ili diferencijalnog analizatora, kako se uređaj tada zvao, koji bi riješio problem simuliranja aerodinamičkih osobina aviona u realnom vremenu. Takvi simulatori razvijali su se sa slabim uspjehom od 1929. a glavno ograničenje bila je nedostatna računalna snaga tadašnjih uređaja. Tek sredinom 50-ih s razvojem računala elektronički simulatori preuzimaju prvenstvo i postavljaju se temelji na kojima se baziraju i današnji simulatori. Tvrtka Link 1960. predstavlja Link Mark I simulator razvijen za simulaciju u realnom vremenu. Ovaj simulator je imao 3 paralelna procesora za aritmetičke operacije koji su mogli upravljati s dostatno velikim brojem ulazno-izlaznih vrijednosti.
Idući korak u razvijanju simulatora bio je omogućavanje kretanje simulatora oko osi, kako bi piloti dobili i percepciju rotacije oko svih osi. Zanimljivo je da se ideja za ovakvu vrstu simulatora pojavila prvo u civilnim zrakoplovnim tvrtkama. Tako je 1958. tvrtka Redifon dobila narudžbu od britanske zrakoplovne tvrtke BOAC za izradu simulatora s dva stupnja slobode za Comet IV. Malo pomalo došlo se do današnjeg standarda da se simulatori za suvremene avione izrađuju sa šest stupnjeva slobode. Bitno je reći kako percepcija kretanja i njezin utjecaj na letačku obuku u simulatoru još uvijek nisu dostatno poznati, te se na tom polju još uvijek provode istraživanja.
Posljednji korak u razvitku simulatora bio je sustav vizualizacije. Prvi sustavi koji su radili na načelu zatvorene televizijske mreže također su se prvo počeli rabiti u civilnim simulatorima. Ovakvi simulatori imali su jednu posebnu sobu u kojoj se nalazila diorama određenog aerodroma. Istodobno s kretanjem aviona iznad terena pomicala se i TV kamera iznad diorame, s koje se slika slala na ekrane u simulatoru. U početku su ekrani na kojima se prikazivala slika bili crno-bijeli, a 1962. Redifon predstavlja svoj simulator sa slikom u boji. Nakon što su uočene sve dobre strane vizualizacije sljedeći zahtjev je bio pokušaj konstruiranja sfernog prikaza. Prvu sfernu vizualizaciju nazvanu Vital II predstavio je 1971. McDonnell-Douglas. Do danas sve veća i veća procesorska snaga računala omogućila je da se na teren koji se vizualizira postavlja sve više i više objekata kako bi se sama vizualizacija učinila što stvarnijom. S uvođenjem sustava vizualizacije, trenažeri su polako počeli postajati simulatori. Osnovna razlika je u tome da trenažer ne simulira sve sustave na avionu dok simulator to može.
Simulatori aviona se u svakom pogledu do danas unaprijeđuju u svim oblicima. Uz sav ovaj razvojni put do suvremenog simulatora kakvog poznajemo danas ne treba zaboraviti i ostale čimbenike odnosno dijelove koji utječu na veću iskoristivost simulatora. Danas kokpiti simulatora izgledaju i ponašaju se kao i kokpit pravog aviona. Napredne mogućnosti analize leta na simulatoru omogućavaju kvalitetniju i jeftiniju obuku. Simulatori za civilne avione zbog jednostavnosti upravljanja današnjim civilnim avionima, ali i zbog izvrsnih osobina simulatora, danas su preuzeli kompletnu preobuku bez potrebe za sjedanjem u pravi avion. U vojnom zrakoplovstvu zbog kompleksnosti upravljanja aviona i složenosti sustavima to još uvijek nije moguće.

	stranica 1/4