|
Zadnja promjena: 11.5.2012.
|
Piše Dubravko GVOZDANOVIĆ
 |
|
|
U posljednje se vrijeme nerijetko među zaljubljenicima u kratko vatreno oružje vode rasprave o zaustavnoj moći pojedinog kalibra. Pritom samo rijetki upitaju iz kojeg je oružja zrno ispaljeno, odnosno kolika je dužina cijevi toga oružja i koliko se to ustvari odražava na krajnju zaustavnu moć pojedinog kalibra
Do prije izvjesnog vremena ako ste poželjeli kupiti pištolj ili revolver većeg i samim time jačeg kalibra izbor koji bi se pred vama u nekoj trgovini ukazao vjerojatno ne bi bio veći od dva, tri modela kratkog vatrenog oružja, a koje bi prema njihovim odlikama slobodno mogli prije uvrstiti u klasu vojno-policijskog negoli samoobrambenog oružja. No, ako vam se kojim slučajem ti modeli, unatoč željenom kalibru, svojom težinom i veličinom ne bi svidjeli te biste vi poželjeli neko oružje koje bi više odgovaralo civilnom, svakodnevnom nošenju, prodavač bi vam vrlo vjerojatno ponudio neke manje modele kratkog vatrenog oružja. Nažalost, tu bi također nastao problem. Naime, iako bi dimenzije novoponuđenih modela odgovarale vašim željama za praktičnošću njihov kalibar bi bio ono što nikako niste zacrtali u svojim planovima prije dolaska u trgovinu.
Takve dvojbe, sve do gotovo prije nešto više od petnaestak godina, nisu bile rijetkost među strijelcima, zaljubljenicima u oružje čak i profesionalcima kao što su policijski i vojni djelatnici.
Bez obzira na to koliko novaca imali jednostavno niste bili u mogućnosti spojiti tada dvije suprotnosti: jaki kalibar s malim dimenzijama oružja.
Pištolji u kalibrima 9 mm PARA i većim, zbog specifičnosti konstrukcija (u pravilu trebaju bravljeni zatvarač) obično su izrađivani tako da su se prema dimenzijama ubrajali u velike, službene pištolje, dok su manji pištolji samim time i pogodniji za svakodnevno nošenje bili ograničeni na slabije kalibre kao što su 7,65 mm Browning i 9 mm K koji ne trebaju konstrukcije s bravljenim zatvaračem. Nešto je bolja situacija bila kod revolvera, a koji je jedini tada dopuštao kompromis između dvije suprotnosti. U potpunosti drukčije konstrukcije od pištolja, revolver je u svojoj osnovi puno čvršći te je samim time omogućavao uporabu jačih kalibara i punjenje streljivom puno jačih laboracija nego pištolji istih dimenzija. No, revolver je tada, s obzirom na šire tržište, imao (u velikoj mjeri ima je i danas) jednu vrlo ozbiljnu manu: rabi jedino tipične revolversko streljivo od kojih su najpopularniji kalibri .38 Special i .357 Magnum. Dakako, bilo je pokušaja plasiranja na tržište i revolvera tipično pištoljskih kalibara 9 mm PARA i .45 ACP, no bezuspješno, bar ne toliko što se tiče europskih zemalja. Najbolji izbor bili su većinom Smith & Wessonovi, danas već kultni revolveri J - kućišta, modeli Bodyguard i Chiefs Special, napravljeni u kalibru .38 Special te kapaciteta 5 metaka. Ti su revolveri godinama smatrani kao najidealniji izbor za samoobranu, budući da je neki pištoljski konkurent istih dimenzija obično bio u najboljem slučaju napravljen za puno slabiji kalibar 9 mm K.
Više o ovoj temi pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatskg vojnika
 |
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x768 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene