Piše Hrvoje TOMŠIĆ, dipl.ing.

Počeci
Helikopteri su učinkovito borbeno oruđe u 50-ak godina svoje aktivne povijesti, od prve masovne uporabe tijekom Korejskog rata. U tom razdoblju bili su, u raznim ulogama, prisutni u stotinama ratova, sukoba i manjih operacija. Premda većina borbenih zadaća koje odrađuju podrazumijevaju transport, medicinske evakuacije, izviđanje i potporu, od Alžirskog rata (1956. - 1962.) naovamo sve veću ulogu imaju namjenski naoružani borbeni helikopteri. Tijekom Vijetnamskog rata uveden je, kao dopuna naoružanim UH-1 Iroquois, u operativnu uporabu prvi isključivo borbeni helikopter, AH-1G Cobra. Istodobno su Francuzi naoružali Alouette, Britanci Gazelle, dok su Sovjeti razvili Mi-24 Hind seriju. Namjena svih tih helikoptera bila je napad na ciljeve na zemlji, dok se borbi u zraku tada nije pridavala velika važnost.
Danas je gotovo svaka vojska opremljena barem jednim tipom helikoptera i njihova široka uporaba na bojnom polju je rezultirala brojnim bliskim susretima s avionima. Lovački avioni su u tom srazu oborili više od 100 helikoptera, dok je obrnuti rezultat puno skromniji. Zabilježen je također i velik broj okršaja između samih helikoptera, a većina žrtava bili su nenaoružani transportni helikopteri ili neadekvatno naoružani izvidnički helikopteri. Premda su kod mnogih zemalja postojale inicijative za davanjem većeg značenja obuci u zračnoj borbi i taktici, te su inicijative iz više razloga bile većinom zanemarivane. Jedan od razloga svakako je smanjenje proračuna za obranu u većini zemalja, što je natjeralo vojne stratege da eliminiraju sve oblike obuke i osposobljavanja koji nisu bili nužni. Ne manji razlog je također i stav u nekim državama (osobito u NATO-u) kako će helikopteri djelovati isključivo u koalicijskim operacijama gdje će imati obilnu zaštitu lovaca i relativno sigurno okružje. Takvo razmišljanje može biti recept za katastrofu, osobito s razvojem novih radara na lovačkim avionima treće i četvrte generacije, te uvođenjem naprednih radarski vođenih projektila treće i četvrte generacije (AIM-7M, AIM-120, MICA i R-77), koji omogućuju pronalaženje i uništenje niskoletećeg helikoptera u gotovo svim uvjetima, bez obzira na njegov prikriveni profil leta.
Okršaji između helikoptera vrlo često su bili slučajni, kao npr. tijekom osmogodišnjeg Iračko-iranskog rata, kada su se male grupe helikoptera susretale tijekom obavljanja primarnih zadaća izviđanja, zračne potpore ili transporta. Ti okršaji su se događali na relativno maloj udaljenosti uz uporabu topova, strojnica i protuoklopnih projektila. Danas se, s povećanjem broja borbenih i naoružanih izvidničkih helikoptera opremljenih suvremenim senzorima i oružnim sustavima, povećala i vjerojatnost susreta i zračne borbe između helikoptera i protivničkih aviona. U takvoj novonastaloj slici suvremene bojišnice, mijenja se i pogled na osposobljavanje i opremanje helikoptera za zračnu borbu. Neki helikopteri, poput AH-1W SuperCobra, OH-58D KiowaWarrior, SA 342 Gazelle, CSH-2 Rooivalk i Mil Mi-24 Hind, opremljeni su projektilima zrak-zrak AIM-9 Sidewinder, FIM-92 Stinger, Matra Mistral, V-3B Kukri i R-60M. Borbeni helikopteri treće i četvrte generacije, uključujući Ka-50 Hokum, Mi-28 Havoc, RAH-66 Comanche, PAH-2 Tiger i CSH-2 Rooivalk, time su dobili novu zadaću - zračnu borbu.

	stranica 1/4