|
Zadnja promjena: 11.5.2012.
|
Piše satnik Drago BABIĆ, dipl. ing
 |
|
|
Više od pet godina nakon završetka Zaljevskog rata vodile su se rasprave o postotku uspješnosti PZO sustava Patriot u obrani od taktičkih balističkih projektila. I dok jedni tvrde kako je uspješnost obaranja balističkih projektila iznosila 80 posto, drugi to ne samo da demantiraju, već tvrde da je ona bila jednaka nuli. Razlozi zbog kojih su se pojavila tako podijeljena i gotovo suprotno dijametralna mišljenja bili su višestruki
Prve protuzračne borbe u obrani od napada krstarećim projektilima vodile su se tijekom II. svjetskog rata (od lipnja 1941. do ožujka 1942. godine), kada su Nijemci svojim krstarećim projektilima V1 napadali britanski teritorij. Na svom letu V1 je vodio autopilot koji je rabio magnetski kompas i pokretao se jednostavnim nabojno-mlaznim motorom. Letio je brzinom od 0.18 km/s, što je bilo jednako brzini najbržih aviona toga vremena, na visini između 300 i 2500 metara. Ipak, najčešća visina je bila bliže vrhuncu leta radi izbjegavanja lakšeg oružja PZO-a, ali to nije bilo dovoljno visoko za izbjegavanje teških topova britanskog PZO-a. Zbog toga ih je veliki broj uništen prije nego što su dosegnuli svoje krajnje ciljeve.
Nijemci su u međuvremenu razvili prvi svjetski balistički projektil V2 dometa od oko 300 km. Prvi V2 je pogodio engleski teritorij u rujnu 1944. godine. Lansiran brzinom od 1,7 km/s letio je na trajektoriji koja je daleko izvan dosega protuzračnih topova s kopna ili iz aviona. Nakon što bi bio lansiran ništa ga više nije moglo spriječiti da dosegne svoj cilj. Za vrijeme II. svjetskog rata lansirano je preko 1.100 raketa V2 na britanski teritorij, te više od 1.600 na područje Antverpena i ostale kontinentalne ciljeve. Tek donekle učinkovite mjere u obrani od projektila V2 bile su bombardiranje njihovih lansirnih položaja.
Preuzimanjem tehnologije od poražene Njemačke nakon II. svjetskog rata, razvoj balističkih projektila nastavlja se kako u Zapadnom (NATO) tako i u bivšem Istočnom (Varšavskom) bloku. Tako je prva inačica taktičkog balističkog projektila Scud, proizvedenog u bivšem Sovjetskom Savezu, postala operativna početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Razvoj tog projektila se i dalje nastavlja, te je početkom 70-ih razvijena druga inačica poznata pod imenom Scud-B, koja je ubrzo postala važan izvozni vojno-tehnološki proizvod posebno u zemlje trećeg svijeta. Tako je Irak uvezao prve Scud-B projektile početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, te ubrzo krenuo s preinakama jednog dijela tih projektila radi postizanja željenih operativno-taktičkih značajki. Razvijeno je nekoliko inačica projektila od kojih su najzastupljeniji Al-Abbas, Al-Hijarah i Al-Hussein. Ovaj zadnji bio je glavno iračko napadačko oružje na teritorij Izraela i Saudijske Arabije za vrijeme Zaljevskog rata. Smatra se da je u to vrijeme Irak raspolagao s velikim brojem taktičkih balističkih projektila. Samo Al-Hussein projektila bilo je od 500 do 1.000 komada, uz 32 stacionarna i 36 mobilnih lansera za te projektile.
Više o ovoj temi pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatskg vojnika
 |
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x768 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene