|
Zadnja promjena: 11.5.2012.
|
Piše Marin SOMBORAC, prof. povijesti
 |
|
|
"Potrebni su mi ugljen i željezo Doneca i kavkaska nafta, ili mogu zapovjediti prekid rata", bile su to Hitlerove riječi koje su ga opsjedale, progonile i dovele do jednog od najtragičnijih događaja u njemačkoj ratnoj povijesti. U Staljingradu, gradu na Volgi, nestala je cijela jedna armija, u dimu, vatri i neopisivoj ljudskoj patnji
Poraz i teški gubici njemačke vojske u zimskim bitkama potkraj 1941. i početkom 1942., naročito kod Moskve, demantirali su legendu o nepobjedivosti Wermachta. Hitler je svu krivicu za poraze na istočnom bojištu prebacio na visoke časnike, prema kojima je gajio otvorenu mržnju. Nakon smjenjivanja većeg broja generala i feldmaršala preuzeo je zapovjedništvo u svoje ruke, vjerujući u svoje savršenstvo i nepogrešivost, što je dovelo do niza katastrofalnih poteza, uz smrt stotine i stotine tisuća vojnika. Njemački generali su znali kako je sudbina rata riješena na Istoku, i da je 1942. bila posljednja godina u kojoj je njemačka vojska mogla biti angažirana u ofenzivi na Istoku, ne bojeći se invazije zapadnih saveznika. Hitler je u siječnju 1942. izjavio: "Sovjeti će ovog ljeta biti razbijeni, spasa im nema. Boljševike ćemo odbaciti toliko daleko da se oni više nikada neće moći dotaknuti kulturne Europe. Odlučio sam napasti Kavkaz, kako bih se dočepao nafte Irana i Iraka".
Kada se u proljeće 1942. bojište stabiliziralo, izgledalo je krivudavo, neobično dugo, od Baltika do Azovskog mora. Sovjetsko-njemačko bojište dugačko 3680 km držale su njemačke grupe armija "Jug", koja se kasnije podijelila na grupu armija "A" i "B". One tada postaju zadužene za polovicu istočnog bojišta, od Orela do Rostova u duljini od oko 500 km. Nakon pretrpljenih gubitaka u dotadašnjem pohodu, više se nije moglo pomišljati o općem napadu duž cijele bojišnice. Trebalo je stoga odabrati dio koji je nudio najveće izglede za uspjeh. Nije bilo puno dvojbi pri izboru, jer su Nijemci znali da je Južno bojište bilo jedino moguće napasti, u trenucima kada su Moskva i donekle Lenjingrad postali nedostižni ciljevi. Prodor kroz jug Sovjetskog Saveza, otvarao je izglede za zaposjedanje preostalih žitorodnih područja, izvora nafte na Kavkazu, te presijecanje Volge i željezničke pruge preko koje se opskrbljivao cijeli Sovjetski Savez. Nijemci su znali da ostala bojišta bez nafte, hrane, oružja i nadasve novih pojačanja, neće moći uspješno odolijevati njihovom pritisku. U početku je Staljingrad Nijemcima bio samo strateški vojni cilj. Htjeli su preko njega osigurati bok prilikom prodora na Kavkaz i imati dobru bazu za operacije u području Volge. Nakon poraza pred Moskvom, Hitler je osvajanjem Staljingrada htio još jednom pokazati cijelom svijetu superiornost njemačke strategije Blitzkriega.
Izbor Staljingrada za mjesto prelaska Volge bilo je logično jer bi se Nijemcima otvorila ravnica srednje Azije sve do Urala, gdje su bile premještene stotine vojnih tvornica, do kojih njemačko zrakoplovstvo nije moglo doprijeti, a usput bi odsjekli cijeli jug Sovjetskog Saveza. Hitler je u svojoj megalomaniji vidio kako Irak, Iran, Turska postaju dio tisućljetnog Trećeg Reicha. Za Sovjete je Staljingrad bio strateški važan veliki grad, ali još više je imao psihološko značenje zbog nacionalnog ponosa.
Više o ovoj temi pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatskg vojnika
 |
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x768 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene