Piše Tomo BAGARIĆ, dipl. ing.

Bespilotna letjelica kao borbeni podsustav
Danas na bespilotnim letjelicama teret ne čine samo izvidnički sustavi. Oprema za elektroničku borbu već se predviđa čak i kao sastavni dio platformi taktičkog doleta. Ugradnjom laserskog obilježivača cilja ili laserskog daljinomjera, bespilotnu letjelicu moguće je rabiti i za borbene zadaće. Iako im je izviđanje, nadzor iz zraka i obavještajno prikupljanje prvenstvena zadaća, u posljednje vrijeme veliki se napori ulažu u istraživanje i razvoj sustava naoružanja predviđenog za djelovanje s bespilotnih letjelica. Ratne operacije u Afganistanu otkrile su cijeli niz mogućnosti bespilotnih letjelica u zadaćama izravnog napada na cilj. Bespilotna letjelica američke tvrtke General Atomics RQ-1A Predator, koja je glavni krivac za ovo, predstavlja vjerojatno najpopularniju bespilotnu letjelicu operativnog doleta na svijetu. Raspon krila joj je nešto manji od 15 metara, a pokreće ju rotaxov klipni motor. Krstareća brzina joj je oko 220 km/h, a leti na visinama do 6.000 metara. Ova letjelica već je duže vrijeme u uporabi, a neke su čak i oborene iznad Kosova u savezničkoj operaciji "Allied Force", 1999. godine. Prije nešto više od godinu dana, započela su ispitivanja s podvješavanjem projektila zrak-zemlja tipa AGM-114 Hellfire na krila ove letjelice. Predator je u stanju ponijeti dva ovakva projektila s nosačima i dodatnim sustavima za nadzor lansiranja i navođenja projektila. Ispitivanja su pokazala da ova letjelica može sama pronaći cilj, označiti ga laserskim obilježivačem te ispaliti projektil. Nije prošlo puno vremena prije nego li se ovaj koncept dokazao i u stvarnim uvjetima, a ponajviše u posljednjoj, antiteroristškoj kampanji SAD-a u Afganistanu.
Ovaj sukob je po mnogo čemu specifičan, ali jedna stvar je bila odlučujuća za ubrzano uvođenje bespilotnih letjelica u doktrinu zračne borbe. Naime, iznimno velika površina bojišnog prostora te zemlje, gdje se neprijateljske postrojbe nalaze razbacane na velikom prostoru u manjim borbenim skupinama postavljala je visoke zahtjeve pred jurišne avione. Gotovo svi jurišni avioni letjeli bi na zadaćama u trajanju više od 10-12 sati, s neizbježnim dopunjavanjem gorivom u zraku. Mnogi od njih su polijetali s nosača aviona i svi ti letovi su predstavljali izniman napor za letačke posade. Iako su nosili velike količine naoružanja, nerijetko ga ne bi imali prigode iskoristiti, zbog nemogućnosti pokrivanja svih vremenski kritičnih ciljeva na površinski širokom poprištu ratnih operacija. Bar bi bilo tako, da nije bilo bespilotnih letjelica koje su bile u stanju ostati u zraku do 40 sati. Nakon što bi otkrivale ciljeve, a često ostale i nezamijećene, bespilotne letjelice su navodile borbene zrakoplove od cilja do cilja, maksimalno skraćujući rute leta. Ova simbioza bespilotne letjelice i jurišnog zrakoplova najvažnije je otkriće zrakoplovnih operacija u afganistanskom sukobu i dobar je pokazatelj mogućeg smjera razvoja kako samih bespilotnih letjelica tako i taktike njihove upotrebe. Ako se još iskoristi mogućnost obilježavanja cilja, moguće je rabiti i tzv. Stand Off naoružanje, koje zrakoplov može lansirati i s većih udaljenosti i na taj način dodatno smanjiti rizik i naprezanje za posade.
Jedna od platformi koja je imala najviše koristi od ovog koncepta je borbena inačica transportnog aviona Hercules, AC-130 Spectre. Kako posjeduje ograničen dolet, bilo bi vrlo neisplativo za ovaj avion da na tako velikom prostoru sam pronalazi ciljeve po kojima će djelovati, te je bio navođen od bespilotnih letjelica. Videoprijenos u realnom vremenu posadi aviona AC-130 nije samo omogućio podatke o poziciji i karakteristikama objekta djelovanja već i trenutačnu procjenu učinka djelovanja (eng. Battle Damage Assesment). Neki izvori upućuju na to da je Predator i sam djelovao po manjim oklopljenim i utvrđenim ciljevima. Amerikanci će sami priznati da im je prisutnost u bojišnom prostoru kakvu im omogućuju letjelice koje su u stanju ostati u zraku 30-40 sati povećala učinkovitost veću od 100 posto.
Sva ova iskustva predstavljaju temelj za istraživanje i nekih novih mogućnosti uporabe bespilotnih letjelica u borbenim zadaćama. Što se Predatora tiče, već su uspješno provedena ispitivanja s drugim tipovima protuoklopnog naoružanja, kao što su naprimjer BAT ili LOCAAS. Koncepcija razvoja nekih novih projekata, među kojima su najvažniji Boeingov X-45 i Northrop Grummanov X-47, uključuje mogućnost djelovanja naprednijim naoružanjem kao što su laserski navođene bombe većeg kalibra. Uspješna implementacija "Stealth" tehnologije na ove dvije dozvučne letjelice ostvaruje preduvjete za potpunu zamjenu nevidljivog lovca bombardera tipa F-117. Ovaj posjeduje približnu nosivost borbenog naoružanja (u osnovnom borbenom paketu nosi dvije laserski navođene bombe GBU-28), ali i jedan bitan nedostatak. Riječ je, naravno, o pilotu. Smještaj pilota na ovom tipu zrakoplova postavlja pred konstruktore niz velikih problema. Avionika, sjedište i drugi sustavi koji su podređeni pilotu, odnosno operateru, oduzimaju veći dio nosivosti platforme, ali i bitno narušavaju aerodinamiku zrakoplova, pogotovo ako je izveden u Stealth tehnologiji. Sve ovo ima za posljedicu smanjenje TT odlika zrakoplova, ponajprije njegova doleta, te je nadopunjavanje gorivom u zraku sastavni dio većine zadaća u kojima sudjeluje.
Ništa manje važno je i povećanje bočne projekcije aviona za dimenzije pilotske kabine. Povećanje radarskog odraza letjelice povećava rizik od obaranja. Avion sa snažnijm turbomlaznim motorom nudi i snažniji IC odraz, pogotovo ako ima mogućnost dodatnog sagorijevenja u funkciji povećanja potiska. Obaranje opet donosi nove rizike zbog angažmana drugih posada i zrakoplova u izvlačenju pilota koji je iskočio iz oborenog aviona. Utoliko više što avioni uglavnom provode zadaće uništenja dobro branjenih ciljeva u neprijateljskoj pozadini.
S druge strane, suviše nagli angažman bespilotnih letjelica u zadaćama izravnog napada na cilj mogao bi u nekom bojnom sustavu, nedostatno pripremljenom za djelovanje takvim sredstvima donijeti više problema nego koristi. Ovome u prilog ide i jedan događaj iz Zaljevskog rata, kada je nakon radarske detekcije s jedne zračne platforme, prema skupini jurišnih zrakoplova tipa A-10 upućena zapovijed da u najkraćem mogućem roku napadnu iračku kolonu oklopnih vozila u jednom brdovitom rejonu. Skupina se odmah uputila na zadanu lokaciju, a prije samog dolaska, vođa skupine u zraku zapovjedio je da se načini određeno rastojanje između njega i ostatka skupine, što bi mu omogućilo da napravi prelet iznad cilja, i po potrebi, izmjeni unaprijed dogovorenu taktiku napada. U preletu, pilot je na vozilu koje je predvodilo kolonu primjetio britansku zastavu. Pomislivši da je riječ o mogućoj greški, vođa je zaustavio napad i zatražio očitovanje sa zapovjednog mjesta na zrakoplovu AWACS. Ponovo je zaprimljena zapovijed o napadu na kolonu jer navodno nije postojala mogućnost greške, te da je nesumnjivo riječ o iračkim tenkovima. Nakon ponovnog preleta, pilot je primjetio još britanskih zastava i vojnike koji ga pozdravljaju, očito prepoznavajući saveznički avion. Za pretpostaviti je da je umjesto savjesnog pilota u zrakoplovu A-10, ovdje bila borbena bespilotna letjelica ili više njih, Britanci bi vrlo vjerojatno loše prošli.

Zaključak
Predstavljaju li bespilotne letjelice borbene sustave koji će izmijeniti današnja poimanja zračne (i protuzračne) borbe? Kako bi se odgovorilo na ovo pitanje, nužno je sagledati cijeli niz pitanja koja se vežu za zrakoplove bez ljudske posade koji s konvencionalnim, vojnim i civilnim zrakoplovima dijele zračni prostor, a u određenom broju su i vrlo dobro naoružani. Društveni fenomeni kao što su stav o smanjenju ljudstva na račun automatizacije upravljanja naprednim sustavima, zatim društvena odnosno politička odbojnost prema gubicima u ratnim operacijama, te povećanje povjerenja prema robotiziranim sustavima zacijelo će imati velik utjecaj na dinamiku prihvaćanja ovog tipa borbenih sustava.
Pitanje eliminacije čovjeka (man-in-the-loop) iz jednog složenog, potencijalno vrlo ubojitog sustava, može poprimiti i određenu filozofsku dimenziju. Prisjetimo se slučaja sa Britancima u navodnim "iračkim" tenkovima. Iako on tjera na razmišljanje, ne treba dvojiti da će se doktrina vođenja zračnih operacija jednim dijelom nužno podrediti bespilotnim platformama. Razloge za to treba tražiti u nezaustavljivom napretku tehnologije, pogotovo u robotici i računalnoj, procesorskoj snazi. Bespilotne letjelice kakve se razvijaju u SAD-u za potrebe djelovanja s nosača aviona u stanju su ponijeti do 1.800 kg ubojnog tereta, ostati u zraku do 12 sati bez nadopunjavanja gorivom u zraku, a stoji trećinu cijene mornaričke inačice JSF-a, odnosno polovicu cijene F/A-18E/F Super Horneta.
U trendu povećanja ubojne moći, smanjenja izravnog angažiranja ljudstva te cijene opsluživanja borbene tehnike, ovaj podatak osigurava bespilotnim letjelicama visoku startnu poziciju. Možda je i to razlog što stručnjaci predviđaju da je F/A-22 Raptor posljednja usko specijalizirana borbena zrakoplovna platforma koja se razvija u SAD-u, a u kojoj će se nalaziti pilot. U svakom slučaju, u idućih 15-20 godina možemo očekivati znatne pomake u tehnologiji izvođenja zračnih operacija na račun bespilotnih letjelica.

	stranica 3/3