|
Zadnja promjena: 3.2.2012.
|
Piše Tomislav JANJIĆ
 |
|
|
Na svečanosti održanoj 24. lipnja 2002. u vojnoj bazi Tel-Hashomer Izraelsko ministarstvo obrane javnosti je službeno predstavilo svoj najnoviji tenk - Merkava Mk 4. Baziran na dosadašnjem prebogatom iskustvu uporabe oklopnih snaga Merkava Mk 4 ulazi među tri najsuvremenija tenka svijeta, a po svojim je koncepcijskim rješenjima jedinstven primjerak. Iako se koncepcija Merkave dokazala u borbama, niti jedna druga država nije krenula tim putem u razvoju svojih tenkova (Kinezi su ozbiljno razmišljali o tome - vidi Hrvatski vojnik broj 92)
U prvim godinama postojanja izraelska vojska je imala malobrojne i slabo opremljene oklopne snage. Tako su u prvom arapsko-izraelskom ratu ("Rat za nezavisnost") obje strane koristile tek nekoliko desetaka oklopnih vozila zaostalih iz II. svjetskog rata i britanske okupacije (novonastala izraelska vojska imala je 15, a arapske vojske 45 tenkova). Izraelske snage uglavnom su bile opremljene polugusjeničarima (280 komada) i s tek 20 oklopnih vozila naoružanih lakim topom. Arapske snage imale su 620 oklopnih vozila, od čega je 180 bilo naoružano topom. U biti bio je to klasični rat pješaštva, u kojem su oklopne snage imale ulogu vatrene podrške i prijevoza snaga.
U ratu za Sinaj 1956. broj uporabljenih tenkova i oklopnih vozila znatno je porastao. Tako je Izrael na Sinaj poslao 200 tenkova, dok je Egipat sa svoje strane uporabio 150 tenkova. Iskustva uporabe oklopnih snaga tijekom tog rata pokazala su mogućnosti upotrebe velikog broja tenkova na udarnim pravcima, što je navelo i Izrael i sve susjedne arapske države da znatno povećaju svoje oklopne kapacitete. Tako su u "Šestodnevnom ratu" 1967. obje strane uporabile 2500 tenkova, uz vrlo velike gubitke. Usprkos tome u "Yom-Kippurskom ratu" 1973. uporabljeno je 6200 tenkova, a gubitci su bili katastrofalni na svim stranama. Iskustva su bila tako neugodna da su neki vojni analitičari ustvrdili da je vrijeme tenkova nepovratno prošlo, tim prije jer ih je vrlo veliki postotak uništen protuoklopnim vođenim raketama.
Znatan porast uporabe oklopnih vozila, posebno tenkova, vrlo brzo je izraelsku vojsku doveo u ovisan odnos prema svojim oklopnim snagama, koje su uz ratno zrakoplovstvo postale nosioci udarne moći. Strategija prvog udara i ratovanja na teritoriju neprijatelja ovisila je o brzo pokretnim snagama, velike udarne moći. U pedesetim i šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća Izrael je sve veću potrebu za tenkovima zadovoljavao uvozom iz Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država. Zbog gubitka nadzora nad Sinajom i nemogućnosti uporabe Sinajskog kanala, Egipat je odlučio znatno osnažiti svoje oklopne snage. Kako nabavka oružja iz Francuske i Velike Britanije nije dolazila u obzir (obje su države izravno sudjelovale u pokušaju okupacije Sinajskog kanala), Egipat se okrenuo Sovjetskom Savezu. Sklopljen je "Čehoslovački sporazum o oružju" kojim je egipatska vojska, između ostalog, dobila tristo sovjetskih tenkova i lovaca tenkova. Isporuka je sadržavala teške tenkove Stalin-3, tenkove T-34 i lovce tenkova SU-100. Time su egipatske oklopne snage znatno ojačale (do tada su koristile oko 430 oklopnih vozila zapadnog podrijetla koja su bila stara, loše održavana i uglavnom djelomično uporabljiva).
Više o ovoj temi pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatskg vojnika
 |
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x768 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene