|
Zadnja promjena: 3.2.2012.
|
Piše pukovnik mr. sc. Vlado BOGOVIĆ
 |
|
|
Nakon drugog svjetskog rata ukazivale su se sve veće potrebe prijenosa različitih informacija između različitih dijelova na zemaljskoj kugli. Poznato je da pri tome veliki problem prijenosu informacija na veće udaljenosti predstavlja zakrivljenost Zemljine površine. Na nižim frekvencijama problem zaobljenosti Zemljine površine donekle je izbjegnut zbog reflektiranja signala nižih frekvencija od ionosfere i ponovni povratak na Zemlju. Tako je potkraj Drugog svjetskog rata bio ostvaren i prvi radioprijenos iz Europe (London) za slušatelje u Americi, jer su prve komercijalne radiopostaje emitirale programe na frekvenciji od 1020 kiloherca. Telefonski razgovori između Europe i Amerike mogli su se obavljati tek nakon postavljanja podmorskog telefonskog kabela. Pojavom televizije gdje se prijenos slike obavlja na višim frekvencijama (npr. sedmi kanal rabi frekvenciju od 175 MHz), pojavljuje se problem prijenosa, jer se signali viših frekvencija ne reflektiraju od ionosfere. Stoga je za ovakve ili još zahtjevnije prijenose informacija na višim frekvencijama bilo potrebito pronaći nova rješenja. Prva rješenja, koja su se pojavila šezdesetih godina prošlog stoljeća, bili su takozvani echo-sateliti, čija je uloga bila, da sa Zemlje primljeni signal ponovo reflektiraju na Zemlju. Radio i TV postaje emitirale su svoje signale prema satelitu, a isti ih je reflektirao prema Zemlji i signale su mogle primiti sve postaje na Zemlji koje su u tom trenutku sa satelita na Zemlji bile vidljive. Satelit pod nazivom TELSTAR lansirala je NASA 1962. godine. Telstar je u jednom dijelu svoje orbite "vidio" samo SAD i Europu, a u drugom dijelu orbite mogao je vidjeti samo Japan i SAD. Rezultat toga bio je da se je u realnom vremenu mogla ostvariti veza između SAD i druga dva dijela samo u određenom vremenu i s ograničenim trajanjem. Ovaj nedostatak otklonjen je uvođenjem "geosinkroniziranih" ili "geostacionarnih" komunikacijskih satelita. Prvi takav satelit pod imenom Syncom-2 lansirala je NASA 1963. godine. Za one kojima je bio vidljiv satelit je bio uporabljiv 100% vremena u svih 24 sata u danu. Pokrivao je oko 42% Zemljine površine. Naravno, sustav od tri takva satelita s mogućnošću međusobnih izmjena informacija može pokriti sve dijelove Zemljine površine osim polarnih regija. Danas se u orbiti Zemlje nalazi veliki broj moderno opremljenih satelita različitih namjena, koji ne služe samo kao reflektori signala već se na njima obavlja i dodatna obrada signala, te slanje poruka drugim satelitima i različitim korisnicima na Zemlji za različite namjene.
Satelitske komunikacije smanjuju razdaljine među narodima svijeta, dok elektroničke tehnologije smanjuju dimenzije i težinu hardvera potrebnog za slanje poruka na drugu stranu zemaljske kugle. Terminali za održavanje veza preko komunikacijskih satelita dostigli su tako male dimenzije da se mogu rabiti kao prijenosni komunikacijski sustavi. Vlasnici komercijalnih satelitskih komunikacija važnog korisnika na ovom području u budućnosti vide upravo vojne korisnike.
U posljednje vrijeme terminalna oprema za satelitske komunikacije (satcom) zahtijevala je znatna financijska ulaganja. Temeljna postaja visokog kapaciteta kao na primjer AN/FSC-78 uključuje i instaliranje masivnih 18,2 metarskih paraboličnih antena, dok jedan sustav Inmarsat A za postavljanje na brod zahtijeva antenu od samo 0,9 metara postavljenu na kućište od svega 1,5 metara.
Više o ovoj temi pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatskg vojnika
 |
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x768 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene