Piše pukovnik mr. sc. Boris SMILJANIĆ, natporučnik Vigor MAŠTRUKO

Stvarnost kao posljedica virtualnosti - Varšava 1939
Njemački stručnjak za stvaranje drukčije stvarnosti Joseph Goebbels izrekao je puno puta nakon toga citiranu izreku: "Dovoljno puta izrečena laž postaje istina". U Goebbelsovo vrijeme stanje drukčije, prilagođene stvarnosti zvalo se propaganda, a oslanjalo se na skromnu tehnologiju ondašnjeg vremena, obavještajni rad i plasiranje raznih dezinformacija kako bi se postigao željeni učinak. Vrlo vještim i upornim propagandnim ra-dom nacisti su uspjeli na Zapadu pridobiti mnoge simpatizere i poklonike, barem u predratno vrijeme, što je jamačno otupilo otpor nacistima u njihovu predratnom širenju i jačanju ratnog stroja. Zamislite što bi se dogodilo da je Njemačka raspolagala današnjom informacijskom tehnologijom, da se mogla osloniti na globalne informacijske servise poput Interneta ili CNN-a. Kome biste vjerovali - globalnoj televi-ziji koja vam dvadeset puta dnevno nudi slike ubijenih i mučenih njemačkih vojnika u Gliewitzu, uz odgovarajući podtekst, i stotinama njemačkih web stranica, ili nekome drugome? Biste li pored tako ponuđene informacije uopće tražili neku alternativnu?
Već se, dakle, u II. svjetskom ratu pokazalo da je osim sile važna i informacija. Informaciju vojnici cijene oduvijek jer može donijeti znatnu prednost, pa i odlučiti o ishodu sukoba, no po prvi put u velikoj mjeri, zaraćene strane u II. svjetskom ratu informacijom se koriste kao sredstvom utjecaja na javno mijenje, kako svoje tako i neprijatelja, odnosno u svrhu izmjene stvarnosti. I dok je u II. svjetskom ratu rat informacijama bio tek prateća pojava ratu oružanih formacija, u današnje vrijeme informacija dobiva presudno značenje, i to dvostruko: kao osnovno sredstvo rata i kao cilj. Ovladavanje informacijskim prostorom, odnosno pridobivanje domaće i svjetske javnosti na svoju stranu postaje gotovo važnije od samog učinka akcije na terenu. U taktičkom smislu, brzina protoka informacija i količina informacija koju dobivaju postrojbe na terenu postaje podjednako važna kao i broj tenkova i aviona.
No, II. je svjetski rat završio prije gotovo šest desetljeća i svijet se izmijenio u mnogim pogledima. Jedan od najvažnijih, prema mnogim teoretičarima, jest ulazak u informacijsko doba.

Značenje informacije
Informacija je spoznaja o svijetu koji okružuje pojedinca¹. Pojedinci, grupe pojedinaca, organizacije, pa i čitavi narodi djeluju na temelju određenih, više ili manje raširenih i prihvaćenih spoznaja, pa se stoga utjecanjem na spoznaju može utjecati i na djelovanje pojedine osobe, odnosno ciljanih skupina osoba, sve do naroda.
Filozofi se oduvijek bave problemom spoznaje, a jedan od pravaca koji su u tom pogledu bili najradikalniji jest solipsizam. Solipsizam se može izraziti tvrdnjom "Ja sam jedini um koji postoji, a moja mentalna stanja su jedina mentalna stanja". Drugim riječima, sve što pojedinac opaža: objekti, drugi ljudi, zbivanja i procesi koji čine prostor-vrijeme pojedinca konstrukcija su pojedinčeve svijesti. Naravno da ovaj pravac nema veze sa zdravim razumom, a već prvi argument može biti pitanje tko je stvaran: mi koji smo pisali ili vi koji ovo čitate, ali je zadao dosta brige filozofima 18. i 19. stoljeća kako logički i znanstveno dokazati netočnost cijelog pravca. No, jedan ublaženi i reducirani oblik solipsizma može poslužiti kao dobra ilustracija: naime, pojedinac reagira na temelju vlastitih spoznaja koje su posljedica njegovih mentalnih stanja, odnosno interakcije s njegovim prostor-vremenom, a na to se može utjecati. Odnosno, stvarnost pojedinca može biti manipulirana, a njegova percepcija realnog poremećena.
Dok je ljudska razmjena, obrada i uporaba informacija podložna daleko većem teoretiziranju i teže ju je "staviti u kalup", u suvremenim informacijskim sustavima razmjena informacija obavlja se preko određenih, striktno definiranih modela i informacijskih protokola. Pojednostavljeno, takvi modeli i protokoli su nešto poput slanja pošte: da biste nekome poštom poslali informaciju, morate je najprije ispisati na papiru, potom staviti u kuvertu (koja dakako mora biti propisanih dimenzija, oblika i materijala), ispisati adresu (na utvrđen i dogovoren način), nalijepiti poštansku marku (i opet prema određenim pravilima), i tek tada možete informaciju poslati onome kome je namijenjena.
Za prikaz razmjene informacija u informacijskim sustavima tehničari se rado koriste OSI modelom (Open System Interconection), kojega čine apstrakni mrežni model i skup konkretnih komunikacijskih protokola. Model čini 7 razina kako je prikazano na slici 1, a dopušteno je da se u određenim slučajevima neke razine spoje.
Informacija, odnosno spoznaja uvijek je posljedica komunikacije u najširem smislu. Tako se i informacija o objektu ili zbivanju u okruženju može shvatiti kao oblik komuniciranja s tim objektom, odnosno procesom.
U ovom prikazu, poslužit ćemo se tehničkim OSI modelom te pokušati analogno modelirati razine informacije, odnosno spoznaje u ljudskom okruženju, kako bismi definirali načine upravljanja stvarnošću.
Ovaj analogni model, nazovimo ga OSS (Otvoreni Spoznajni Sustav), činilo bi pet razina: fizička, komunikacijska, predodžbena, apstrakcijska i evaluacijska, kao na slici 2.
Na najnižoj, fizičkoj razini, ili razini postojanja, događaju se procesi i događaji, te dolazi do fizičke interakcije pojedinca s drugim osobama, kao i objektima, procesima i događajima. Posljedice takve interakcije imaju svoje vanjske manifestacije koje su, uvjetno rečeno, objektivne: to znači da su svakome uočljive ili prepoznatljive na isti način (svako daljnje tumačenje prepoznate pojave događa se na višim razinama).
Na sljedećoj, komunikacijskoj razini dolazi do logičke interakcije pojedinca s objektima ili pojavama koje postoje na prvoj razini. Ova razina se uvjetno može nazvati sintaktičkom jer pojedinac na toj razini prepoznaje informaciju koja je posljedica neke pojave ili interakcije, ali još uvijek u sirovom, "neobrađenom" obliku: informacija je prepoznata, ali još nije poprimila značenje (na primjer, tekst koji je napisan na stranom jeziku).
Na predodžbenoj razini pojedinac tumači prepoznatu informaciju, odnosno pridjeljuje joj određeno značenje. Takvo semantičko prepoznavanje može se događati na više načina, bilo "zdravim razumom" (najjednostavnije), bilo povezivanjem i koreliranjem s već usvojenim predodžbama koje otprije postoje u intelektu (na primjer, tekst napisan na jeziku kojega razumijete). U skladu s postojećim predodžbama i s vlastitim iskustvom, pojedinac će na ovoj razini informaciji moći pridijeliti neka obilježja. Na ovoj razini informacija se počinje transformirati u spoznaju.
Na apstrakcijskoj razini pridijeljena obilježja se klasificiraju: spoznaja stvorena na prethodnoj razini uspoređuje se s prethodno stvorenim spoznajama kako bi se spoznaju smjestilo u određeni apstraktni ili generički okvir. Na primjer, promatrajući dvije građevine obje ih možemo nazvati generičkim imenom "kuća", iako nitko nema sasvim jasnu, preciznu i jednoznačnu predožbu o tome što je kuća².
I konačno, na posljednjoj, evaluacijskoj razini pojedinac na temelju izgrađene spoznaje smještene u određeni okvir donosi odluke, stavove, ili stvara osjećaje, te se na temelju tih odluka, stavova ili osjećaja ponaša u svom okruženju.
Pažljivim manipuliranjem na svakoj od tih razina moguće je stvoriti drukčiju stvarnost, a sukladno tome utječe se na pojedinca i na ciljane skupine pojedinaca. Dakle, prilagodbom stvarnosti prilagođava se djelovanje pojedinaca i skupina u željenom pravcu.

Stvarnost i virtualnost
Stvarnost je okolina u kojoj živimo i nastala je kao uzročno-posljedični slijed neposredne i dalje prošlosti, te interakcijom niza čimbenika i zbivanja. Za nas kao pojedinca stvarnost je činjenica na koju možemo utjecati u mjeri proporcionalnoj našem društvenom položaju i interesu, nastojeći budući slijed događaja oblikovati u osobnom interesu i interesu skupine kojoj pripadamo.
No, uvijek se možemo upitati je li stvarnost doista onakva kakvom je doživljavamo, odnosno odgovaraju li naše predodžbe i spoznaje objektivnom stanju - u kolikoj je mjeri ta doživljena stvarnost realna, a u kolikoj mjeri virtualna.
Promijenjena stvarnost nastala kao posljedica nečijeg vanjskog utjecaja na naš spoznajni sustav je dakle u određenoj mjeri virtualna, i možemo je zvati virtualnost, ili virtualna stvarnost. Krenemo li još dalje, ako je takva promijenjena stvarnost ili virtualnost nešto što je nastalo organiziranim i ciljanim djelovanjem i prihvaća je veliki broj ljudi, tada takva virtualnost postaje objektivnom činjenicom - postaje stvarna, dakle dolazimo do pojma stvarne virtualnosti! U današnje informacijsko doba preduvjeti za manipuliranje informacijama su upravo izvrsni, a informacijski utjecaj je najzahvalniji za promjenu stvarnosti.

Napomene
1 ovo nije priznata definicija, već pokušaj autora da da prihvatljivo uopćenje
2 pritom ne mislimo na građevinsku ili kakvu drugu definiciju pojma kuća, koja je moguća, već na predodžbenu ili spoznajnu ideju koju pojedinac stvara