|
Zadnja promjena: 3.2.2012.
|
Piše Tomislav ARALICA
 |
|
|
Zagrebački sveučilištarci koji su 1895. sudjelovali u demonstrativnom paljenju mađarske zastave bili su odjeveni u svečanu odoru takozvanu narodnu galu uz koju se obvezno nosila i ova svečana paradna sablja koja se može označiti kao M. 1895
Hrvatski ban Khuen Hedervary uspio je na habsburškom dvoru isposlovati da svečanom činu otvaranja Hrvatskog narodnog kazališta, jedne od velikih državnih investicija u kulturi Hrvatske onog doba, prisustvuje osobno sam car i kralj Franjo Josip I. Car i kralj trebao je, uz prigodne svečanosti, postaviti završni kamen na zgradi kazališta, ali i Glazbenog zavoda te Gimnazije kao i prisustvovati nekim drugim ceremonijalnim zbivanjima. Tom događaju dana je velika pompa kakva nikad dotad nije bila zabilježena u Hrvatskoj. Čitav grad Zagreb bio je svečano ukrašen te iskićen cvjetnim slavolucima i zastavama.
Za tu prigodu bila je organizirana i jedna svečana četa zagrebačkih sveučilišnih građana, odnosno studenata Zagrebačkog sveučilišta odjevenih u svečanu odoru, takozvanu narodnu galu, koja je predstavljala nešto skromniju inačicu hrvatsko - ugarske svečane magnatske plemićke odore. Uz tu svečanu odoru, kao obvezan pripadak, nosila se i paradna sablja. Brojala je između 50 i 60 studenata, a članovi su bili okupljeni u studentskom društvu "Zastava".
U skupini studenata koji su činili tu svečanu četu bio je i 24-godišnji Stjepan Radić, student III. godine Pravnog fakulteta, kasnije čuveni hrvatski političar i osnivač Hrvatske seljačke stranke čija se urođena sposobnost vođe već tada iskazivala. Naime, Radić je glasio za neformalnog studentskog vođu čiju su riječ slušali svi ostali studenti.
Car je doputovao u Zagreb vlakom 14. listopada 1895., a dočeku na zagrebačkom kolodvoru prisustvovala je i ta svečana studentska četa. Već tada, uzvicima "Slava Jelačiću" dok su prolazili pokraj njegovog spomenika i odbijanjem prolaska ispod prigodnog slavoluka na kome se nalazila mađarska zastava, demonstriraju svoje protumađarsko raspoloženje. Na sastancima održanim 15. i 16. listopada studenti su se dogovorili kako će svoje nezadovoljstvo mađaronskom politikom iskazati javnim paljenjem mađarske zastave na Trgu bana Josipa Jelačića. Dogovoreno je kako na zastavi ne smiju biti carske insignije vladajuće kuće Habsburga da se dvor ne bi osjetio povrijeđen tim činom. Jedan od studenata naručio je kod Margarete Mastler, 18-godišnje modistice iz Zagreba, šivanje zastave u mađarskim bojama koju su kasnije namjeravali spaliti.
Dana 16. listopada bio je zadnji dan careve i kraljeve posjete. Svečana studentska četa bila je postrojena, između 10 i 11 sati izjutra, pred gradskom vijećnicom dok je u nju ulazio car i kralj, a zatim su u povorci krenuli prema trgu bana Josipa Jelačića. Prema opisima sudionika, na čelu povorke nalazilo se 30-ak galaša, to jest studenata u svečanoj gala odori naoružanih paradnim sabljama, predvođenih Vidrićem koji je nosio ratnu sveučilišnu zastavu. Oko njega je stupalo nekoliko studenata sa isukanim sabljama. Slijedila ih je skupina od oko stotinjak studenata u svečanoj građanskoj odjeći, a na začelju se nalazilo još oko 20 do 30 galaša. Kad su došli pod banov spomenik jedan student je izvadio onu mađarsku zastavu koju je skrojila modistica Margareta, a četiri studenta su je na uglovima proboli vrhovima sječiva svojih sablji i podigli u vis. Jedan ju je polio žesticom, rakijom, a zatim ju je netko od njih zapalio. Nato su svi prisutni studenti počeli izvikivati povike "Živio hrvatski kralj Franjo Josip I.", "Slava Jalačiću" i "Abzug Magjari". Kad je zastava izgorjela, studenti su se uredno, u povorci, povukli prema zgradi Sveučilišta.
Bana je policija odmah obavijestila o događaju, a on je zapovijedio hitno uhićenje svih sudionika te demonstracije. Među prvima je već u 12,30 sati na ulici uhićen Stjepan Radić. Tog i idućeg dana uhićena su 24 studenta. Istraga je provedena veoma brzo tako da je već sljedećeg mjeseca počela glavna rasprava pred kaznenim vijećem Kraljevskog sudbenog stola u Zagrebu kojim je predsjedavao dr. Aleksandar plemeniti Rakodczay. Optužnica je obuhvatila 48 okrivljenih studenata kojima je kao glavno djelo stavljeno na teret da su opisanim kolektivnim činom izazivali razdor neprijateljski "stanovnika države jedne proti drugim", te da su time počinili kazneno djelo iz paragrafa 302 važećeg Kaznenog zakona.
|
|
Studentsko društvo "Zastava" je raspušteno, a svečana studentska četa nije se više nikad skupila.
Studenti osuđenici dobili su zabranu studiranja na Zagrebačkom sveučilištu, a Radić je relegiran sa svih sveučilišta u monarhiji.
Povod ovom članku je svečana paradna sablja nedavno kupljena na jednom od sajmova antikviteta koji se održavaju na Britanskom trgu u Zagrebu. Raniji vlasnik bio je gospodin Ninoslav Orešković, a sablja je pripadala njegovom djedu Franji Oreškoviću koji je i sam sudjelovao u demonstrativnom paljenju mađarske zastave. Već na prvi pogled bilo je vidljivo kako je sablja izrađena od dijelova koji su se između 1852. i 1918. rabili za izradu sablji za činovnike Hrvatsko-Slavonskog Kra-ljevstva. Ali oblik rukohvata bio mi je dotad nepoznat.
Naime, 7. srpnja 1852. Ministarstvo unutarnjih poslova Habsburške Monarhije donjelo je Propis o uniformiranju carskih i kraljevskih činovnika u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Tim propisom uvedena je u uporabu jednoobrazna činovnička sablja koja je smijenila one starije, takozvane juratske, nejednoobrazne sablje koje su nalikovale turskim sabljama s lukovičastom drškom. Sablje M.1852 imale su dršku od sedefastih pločica, glavicu drške nalik glavi lava i križnicu s krakovima svinutim poput slova S. Po sredini križnice nalazilo se štitasto polje na kojem je bio apliciran grb trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a katkad i habsburški carski orao ili monogram vladara. Korice su bile drvene ili željezne, presvučene kožom ili baršunom i okovane s tri okova koji su s prednje strane imali jednoobrazne ukrase u obliku biljnog prepleta. Svi okovi i metalni dijelovi opreme sablje bili su od mjedi i pozlaćeni.
Svečana sablja iz 1895. ima dršku izrađenu od dvije međusobno zavarene, u kalupu izlivene, mjedene polovine koje su potom dorađivane, cizelirane i pozlaćene. Istom tehnikom je izrađena i križnica. Drška ima lukovičast oblik. Po sredini se vidi mrežasto dekorativno polje koje sa svih strana obavija preplet akantusovog lišća. Na vrhu drške nalaze se tri cvijeta, najvjerojatnije kao simbol trojednog karaljevstva. Križnica ima krakove savinute jedan gore - drugi dolje, srednje polje ima izgled akantusovih listova, a po sredini tog polja opet se nalaze spomenuta tri cvijeta. Isti prikazi su na jednoj i na drugoj strani rukohvata. Sječivo je jednostavno, blago zakrivljeno, jednosjeklo, sa širim središnjim žlijebom na obje strane i poniklano. Na sječivu nema vidljivih oznaka, natpisa ili ukrasa. Korice su istovrsne koricama činovničkih sablji M.1852. Osnova im je od željezne limene cijevi oblikovane za prihvat sječiva. Omotane su crnim baršunom i okovane s tri mjedena okova ukrašena, za činovničke sablje standardnom reljefnom biljnom ornamentikom. Čitava sablja je duga 1010 mm, duljina sječiva iznosi 838 mm, korice su duge 880 mm, a sječivo je široko 27 - 24 - 22 mm. Sablja je izvrsno uščuvana.
Poznata su još dva primjerka takvog tipa sablje. Jedan se nalazi u privatnoj zbirci ing. Mladena Vukuše, a drugi u Hrvatskom povijesnom muzeju ( dalje HPM; Šercer, 1979, kat. br. 642, inv.br. 10064 ). Svi primjerci su međusobno veoma slični. Rukohvati su im gotovo istovjetni, očito izrađeni u jednom mahu, na jednom mjestu i za istu namjenu, što se inače ne može reći za činovničke sablje M.1852 koje se međusobno veoma razlikuju. Razlike postoje utoliko što sablja iz zbirke Vukuša nema poniklano sječivo, dok ona iz HPM ima korice presvučene zelenim, a ne crnim baršunom. Na nijednoj od tih sablji nema vidljivih oznaka proizvođača. Dosad za te sablje nije postojalo posebne atribucije te su smatrane tek inačicom činovničkih odnosno magnatskih sablji.
Što se tiče odore koju su nosili studenti galaši nisam uspio pronaći ni jednu fotografiju ili kakav drugi pouzdan trag o njezinom točnom izgledu. U Muzeju grada Zagreba nalazi se jedna svečana odora sveučilišnih građana iz 1880. godine uz koju je pridružena jedna činovnička sablja M.1852. Odora je potpuno crna i nalikuje svečanim magnatskim, odnosno činovničkim gala odorama. Njezin osnovni dio je raskošni crni menten - kaput obrubljen crnim krznom i ukrašen širitima. Uz tu odoru nose se crne čizme, crna krznena kapa s crvenim platnenim jezikom i crna svilena šal-kravata. Jesu li tako bili odjeveni i galaši iz 1895. godine teško je reći jer u zagrebačkim časopisima onog doba nisu objavljene nikakve fotografije ili ilustracije tih događaja.
Iz svega se može zaključiti kako je Sveučilište, vjerojatno uz potporu države, u sklopu priprema za doček cara i kralja naručilo izradu novih paradnih sablji za opremanje svoje čete sveučilišnih građana. Nije poznato tko je sablju izradio, ali gotovo sigurno je riječ o jednoj ili više zagrebačkih obrtničkih zlatarsko-medaljarskih radionica. Također je sigurno kako su pritom rabljeni dijelovi izvorno namijenjeni izradi činovničkih sablji M.1852 poput sječiva i okova na koricama, a koji su mogli biti uvezeni iz Budimpešte ili Beča. Ali, rukohvat je sigurno prigodan rad, namijenjen upravo toj skupini sablji.
 |
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x768 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene