Piše natporučnica Kristina MATICA STOJAN

Insurekcija i terorizam
Prvo poglavlje "Insurekcija i terorizam" počinje kratkim razmatranjem koncepta insurekcije, relativno vrijednosno neutralnog koncepta koji označava pobunu ili ustanak protiv bilo koje vlasti. Slijedi kratak pregled glavnih vrsta insurekcije u suvremenom međunarodnom sustavu. Ustvrdivši kako je dominantna vrsta današnjih insurekcija motivirana etnonacionalizmom, autor opisuje i uspoređuje glavne metode oružane borbe današnjih ustanika, što uključuje terorizam, gerilsko ratovanje, sabotaže i konvencionalno ratovanje punih razmjera. Autor tvrdi kako je uvelike pogrešno terorizam smatrati kao sinonim za insurekciju, gerilsko ratovanje ili općenito nasilje, već se on može objektivno definirati kao specijalna metoda oružane borbe, odnosno, prema Brianu Jenkinsu, kao "oružani sustav" koji se može primijeniti samostalno ili, što je češće, kao dio šireg repertoara oružane borbe.
Glavna značajka suvremenih etničkih insurekcija, ocjenjuje autor, je raširena uporaba terora, kojim se koriste i pobunjenici, a i protupobunjenički režimi, odnosno vojne i paravojne snage koje im se suprotstavljaju. Autor tvrdi kako ne postoji nekakav neizbježan razvojni uzorak u pobunjeničkim organizacijama prema kojem one nastaju kao isključivo terorističke grupe, a tek kasnije pokazuju zanimanje za okupljanje ljudstva i pribavljanje naoružanja za širu insurekciju. Većina pobunjeničkih vođa smatra terorizam korisnim pomoćnim oružjem, no dovoljno su realistični da shvate kako sam terorizam neće biti dovoljan za postizanje njihovih strateških ciljeva, te da je riječ o pogrešnom oružju koje često puca u prazno, a na posljetku se može pokazati i kontraproduktivnim.
U drugom poglavlju autor donosi kratak prikaz pojave modernog terorizma, a posebno se osvrće na njegov razvoj nakon II. svjetskog rata.
Glavni suvremeni trendovi u terorizmu tema su trećeg poglavlja, a Wilkinsonova namjera je bila pružiti čitatelju temeljni opis glavnih oblika terorističkog nasilja, što obuhvaća "nove" vrste terorizma koje predstavljaju znatnu stvarnu ili potencijalnu prijetnju demokracijama i međunarodnoj zajednici.

Vojne snage protiv terorizma
"Politika, diplomacija i mirovni procesi: izlaz iz terorizma?", "Provedba zakona, kazneno pravo i liberalna država" i "Uloga vojnih snaga u borbi protiv terorizma" poglavlja su u kojima autor ispituje tri različite dimenzije ili aspekta reakcije na terorizam: uporabu politike i diplomacije, uporabu provođenja zakona i sustava kaznenog zakonodavstva te ulogu vojnih snaga. Odgovarajući na pitanje kakvu bi ulogu, ako ikakvu, vojne snage uistinu demokratske države trebale imati u sukobu s terorizmom, autor ističe kako u djelotvornoj liberalnoj demokratskoj državi okvir za suzbijanje terorističkih čina je model kaznenog pravosuđa. Temeljno načelo mora biti da vojska nikada ne preuzme odgovornost za zadaće uspostave i održavanje javnog reda ako nije apsolutno izvan svake sumnje da civilna policija to više nije kadra. Takva se situacija može nametnuti vlastima vrlo brzo kada se policijski sustav u određenoj regiji ili na određenom mjestu iz bilo kojeg razloga slomi. To se često može dogoditi zbog sektaških sukoba ili sukoba unutar zajednice, te zbog gubitka povjerenja dijela zajednice u policiju. Autor ističe da postoje vrlo snažni razlozi zbog kojih bi vlasti liberalnih država trebale uporabiti trupe u svrhu postizanja unutarnjeg reda samo uz najveće oklijevanje i zbog kojih bi ih trebale prvom prilikom povući. Prvo, u bilo kojem sukobu takvih razmjera može se pretpostaviti da sukobljene frakcije imaju bar nešto potpore ili simpatija u dijelu stanovništva. Drugo, dužnosti povezane s unutarnjom sigurnošću, strogo određene u ustavnom liberalnom demokratskom sustavu, u mnogim su pogledima suprotne profesionalnim instinktima, tradicijama i vrijednosnom sustavu vojske. Postoji i opasnost da civilne vlasti postanu pretjerano ovisne o prisutnosti vojske, pa se može dogoditi da se policija nedovoljno brzo pripremi za postupno preuzimanje odgovornosti za unutarnju sigurnost. Na kraju, tu je i važna strateška primjedba: za dugotrajno obavljanje dužnosti unutarnje sigurnosti potreban je velik broj ljudi i ono uključuje odvajanje visokouvježbanih vojnih stručnjaka od njihove vitalne uloge obrane od vanjske prijetnje.
Promatramo li pitanje protuterorističkih misija u inozemstvu, Wilkinson ističe kako sva tri roda vojske imaju u njima neprocjenjivo važne uloge. No, potrebno je pažljivo odvagnuti moguće strateške, političke i ekonomske posljedice bilo koje vojne akcije u inozemstvu protiv međunarodnih terorista i njihovih baza, njihovog ljudstva i, gdje je to relevantno, protiv država sponzora. Razmatrajući pitanje "Postoji li uloga koju vojska treba odigrati u borbi protiv međunarodnog organiziranog kriminala?" Wilkinson ističe kako je vojna pomoć civilnim vlastima u borbi protiv nekih oblika međunarodnog organiziranog kriminala (piratstvo, uzimanje talaca, krijumčarenje droga i oružja) od dokazane vrijednosti. No, u drugim područjima zločina (prijevara, reket, pranje novca itd.) vojska nije odgovarajući oblik odgovora. Čak i kad je vojska jedina kadra obavljati zadaće u borbi protiv međunarodnog organiziranog kriminala, takve bi zadaće uvijek trebalo obavljati pod izravnim nadzorom i autoritetom civilnih vlasti i, kad god je moguće, unutar vlastitih granica.

Uzimanje talaca i opsade
Terorističko uzimanje talaca stvara akutne dvojbe za demokratske vlasti i agencije za provođenje zakona. Zbog velike vrijednosti koju pridajemo svakom pojedinačnom životu, prirodni je nagon pristati na terorističke zahtjeve kako bi se spasili životi. No što ako se pretpostavi da tako olakim pristajanjem na terorističku ucjenu potičemo daljnje uzimanje talaca, riskirajući mnogo više života? U ovom poglavlju razmatrajući masovnu talačku krizu u Limi i druge slučajeve, autor navodi kako je stalna tema talačkih kriza važnost pozornog planiranja i koordiniranja,visoka kvaliteta obavještajnih podataka, kao i stručnost u pregovaranju, kontroli krize i taktičkom odgovoru u postizanju uspješnog ishoda. Wilkinson promišlja o pitanjima odgovarajuće obuke, o pregovaračima i samom vođenju krize.
No, ističe autor, središnja pouka za demokratske države u pogledu problema odgovora na uzimanje talaca je da je puno bolje spriječiti nego liječiti. Ako budu čekale da ih pogodi talačka kriza, već su zakasnile izbjeći velik dio nesreća, štete i neizbježno velikih rizika pri donošenju odluka u tim teškim trenucima. Učinkovita protuaktivna protuteroristička politika, utemeljena na najkvalitetnijem mogućem protuterorističkom obavještajnom radu, nacionalnoj sigurnosnoj koordinaciji i međunarodnoj suradnji, nudi najbolju priliku za izbjegavanje takvih događaja, ili bar u znatnom smanjivanju šanse da se oni i dogode.
Na temu talačkih kriza nadovezuje se sljedeće poglavlje "Sigurnost zrakoplovstva" u kojem autor razmatra problem otmice aviona, pitanja konstuiranja učinkovitog sustava zrakoplovne sigurnosti i osnovne komponente učinkovitog sustava zrakoplovnog osiguranja.
Što bi mediji mogli učiniti kako bi pomogli u borbi protiv terorizma, pitanje je na koje Wilkinson pokušava pronaći odgovor u poglavlju "Mediji i terorizam", a u desetom poglavlju bavi se doprinosom međunarodne suradnje u borbi protiv terorizma.

Zaključak
Zaključno poglavlje vraća se glavnim tezama "Tereorizma i liberalne demokracije": iako nema čarobne formule za suprotstavljanje terorizmu, budući da svaki sukob ima vlastite jedinstvene značajke, što zahtijeva jedinstven sklop postupaka i mjera za učinkovitu reakciju, sasvim je pogrešno pretpostaviti da su demokracije bespomoćne u sukobu s većim terorističkim prijetnjama, ocjenjuje Wilkinson. Čak i relativno mlade i nestabilne demokracije mogu pokazati iznenađujuću snagu i otpornost na temelju svog javnog legitimiteta, izbornog mandata te legalnih ustavnih ovlasti. Wilkinson ističe kako ne potcjenjuje veličinu opasnosti koju predstavljaju ozbiljne terorističke kampanje, posebice kada su usmjerene prema manje stabilnim demokracijama u nastajanju, i to u kombinaciji sa širim repertoarom pobuna te provociranja žestokog odgovora države. No, autor tvrdi kako je iz prošlih iskustava moguće izvesti neka vrijedna opća načela i pouke u oblikovanju odgovora koji je u potpunosti sukladan s demokratskim načelima, očuvanjem vladavine zakona te poštivanjem ljudskih prava, a koji je ujedno i učinkovit u znatnom smanjivanju, ili bar obuzdavanju, ako ne i u potpunom preveniranju ili uništavanju pokore terorističkog nasilja.