|
Zadnja promjena: 11.5.2012.
|
Piše Hrvoje BARBERIĆ,
hrvoje.barberic@zg.hinet.hr
 |
|
|
Jedno od obilježja suvremenog ratovanja je trend smanjenja broja vojnika poginulih u ratnim operacijama dok istodobno u apsolutnom broju poginulih, drastično raste postotak broja vojnika stradalih od paljbe vlastitih snaga. Taj je trend nastavljen i prilikom operacija u Iraku, u ožujku, gdje je od 167 poginulih savezničkih vojnika 18 stradalo od vlastite paljbe.
Jedno od obilježja suvremenog ratovanja je trend drastičnog smanjenja broja vojnika poginulih u ratnim operacijama. Istodobno, u apsolutnom broju poginulih raste postotak vojnika stradalih od vatre vlastitih snaga i taj se broj unatoč visokotehnologiziranom ratovanju nije smanjio ni u posljednjem ratu u Iraku. Iako fenomen prijateljske paljbe postoji od pradavnih početaka ratovanja tek je posljednjih desetljeća postao aktualan, nakon što je u zapadnim liberalnim demokracijama vojske čvrsto stavljene pod kontrolu civilnog sektora, a javnosti senzibilizirane na svaku ratnu pogibiju.
Problem prijateljske vatre ili fratricida kako se često naziva ima više dimenzija; znatan broj vlastitih vojnika biva izbačen iz stroja; fratricid djeluje devastirajuće na moral suboraca, a broj vojnika stradalih od vlastitih snaga negativno utječe na raspoloženje i podršku javnosti određenom ratu, gotovo u većoj mjeri od stradavanja vojnika od neprijateljske paljbe. Krajnje jednostavno rečeno pojam prijateljska vatra, s određenom dozom ironije u nazivu, označava svako stradavanje vojnika u borbenoj situaciji od vlastitih ili savezničkih vojnih postrojbi. Američko ministarstvo obrane u svom priručniku "Rječnik vojnih termina i srodnih pojmova" definira prijateljsku vatru kao "nastanak žrtava pogibijom ili ranjavanjem u akciji zbog pogreške ili slučaja od prijateljskih snaga, bilo da je do nje došlo tijekom paljbe na neprijateljske snage bilo na cilj za koji se vjerovalo da predstavlja neprijateljske snage." Prema TRADOC-u (Training and Doctrine Command) američke vojske fratricidom se smatra "angažman prijateljskog oružja i streljiva s namjerom uništavanja neprijateljskih snaga i opreme koje rezultira nepredvidivim i nenamjernim ubijanjem i ranjavanjem prijateljskog osoblja."
Analiziraju li se uzroci fratricida moguća su samo tri odgovora; tehnolološki faktor, utjecaj prirodne okoline ili najčešći razlog - ljudska pogreška. Problem razlikovanja vlastitih od neprijateljskih postrojbi je oduvijek predstavljao teškoću, naime zanemarimo li paradne pobude; različite srednjovjekovne uniforme, oblici kacige, ratne zastave nisu ništa drugo već pokušaj da se u borbi identificira vlastita vojna postrojba. Problem ustanovljavanja "friend or foe" (prijatelj ili neprijatelj) je produbljen prvo pojavom baruta, a u dvadesetom stoljeću i uvođenjem ostalih tehnoloških noviteta u ratovanje, osobito prenošenjem rata u zrak. Posljednja u nizu žrtava tog nesretnog spleta prijateljske paljbe i munjevitog tehnološkog razvoja je britanski zrakoplov Tornado, srušen američkim projektilom Patriot kod Basre u Iraku, u travnju 2003. godine. Naravno, ne smije se previdjeti i psihološki profil vojnika koji poteže okidač, visoku razinu stresa tijekom borbe i konfuziju bitke kao ni uvjete koji postoje u prirodnoj okolini bojišta kao što su noć, smanjena vidljivost ili čujnost.
U pravilu, slučajeve fratricida je teško utvrditi te su oni do početka ere "digitalnog" ratovanja, koje omogućuje registraciju svakog bojnog djelovanja, uglavnom ovisili o štetnikovom prijavljivanju. Procjenjuje se da prijateljska vatra koja ne rezultira ljudskim žrtvama višestruko nadmašuje onu s fatalnim posljedicama, a znatan broj takvih slučajeva nikad ne biva ni utvrđen. Vojni psiholozi tvrde da slučajevi prijateljske vatre djeluju pogubno na vojnički moral, čak u puno većoj mjeri nego što na moral utječu pogibije suboraca koje uzrokuje neprijateljska paljba.
Žrtve "prijateljske" paljbe
Brojni su zabilježeni slučajevi prijateljske vatre u povijesti. Vjerojatno najpoznatija žrtva prijateljske vatre uopće je konfederalni general "Stonewall" Jackson, kojeg je u američkom Građanskom ratu kod grada Chancellorsville slučajno ubio vlastiti vojnik. Promatraju li se ratovi XX stoljeća u kontinuitetu primjećuje se da broj poginulih vojnika u odnosu prema broju angažiranih vojnika konstantno pada, no postotak vojnika stradalih od vlastitih suboraca ne prati taj trend. Tijekom I. i II. svjetskog rata otprilike je dva posto poginulih vojnika stradalo od vatre svojih suboraca. U I. svjetskom ratu gotovo je nemoguće bilo izbjeći žrtve među vlastitim snagama, zbog nepreciznih topničkih oružja te milijunskih vojski naguranih u rovove. Primjerice, u I. svjetskom ratu Francuska je od 8,4 milijuna mobiliziranih vojnika imala 1,4 milijuna ubijenih ili umrlih vojnika, od čega je golem broj poginuo od savezničkih topničkih cijevi. Francuski general Percin je jednom prilikom lakonski priznao da je njegova armija izgubila 75 tisuća vojnika samo od vatre francuskog topništva.
|
|
Za vrijeme Korejskog rata postotak žrtava od prijateljske vatre blago je opao u odnosu na drugi svjetski rat. Jedan od najtežih incidenata u Koreji se dogodio u kolovozu 1950. godine kad je Američko ratno zrakoplovstvo na koti 282 zasulo napalmom britanske položaje pri čemu gine sedamdeset i šest britanskih vojnika. No već u Vijetnamskom ratu postotak žrtava fratricida u ukupnom broju poginulih se popeo na 2,9 posto, a u Vijetnamu se prvi put kao uzročnik javlja i borbeni helikopter. Među 112 poginulih i ranjenih američkih vojnika pri invaziji na Grenadu 1983. godine prema nekim hrabrijim procjenama gotovo je pedeset posto stradalo od vlastite vatre, dok se na Panami 1989. godine od 320 američkih žrtava za čak šezdeset posto drži da su uzrokovane prijateljskom vatrom. Obje invazije su bile praćene razmjerno malim brojem novinarskih ekipa jer nije postojala praksa tzv. "embedded" novinarstva kao u ratu u Iraku 2003. godine, pa je američka javnost relativno malo upoznata s takvim incidentima.
Većina zemalja drži skrivenim podatke o broju vojnika stradalih od vlastite vatre. Tako ne postoje precizni podaci o fratricidu među sovjetskim vojnicima u ratu u Afganistanu, no na Zapadu se pretpostavlja da je taj broj velik. U izraelsko-arapskim ratovima brojni su slučajevi prijateljske paljbe osobito u arapskim vojskama, ali je ipak medijski najeksponiraniji primjer izraelskog napada na američki obavještajni brod Liberty u ratu 1967. godine, pri čemu ginu 34 američka člana posade. Tijekom Iransko-iračkog rata obje strane su u više navrata bombardirale vlastite postrojbe ali se i u ovom ratu najpoznatijim slučajem prijateljske vatre može smatrati pogrešno iračko raketiranje američke fregate Stark u svibnju 1987. godine (naime tadašnji iračko-američki odnosi se mogu smatrati kao saveznički).
Ratovi u posljednjem desetljeću
Prvi rat u kojem je pitanje "bratske" paljbe definitivno zabrinulo američke vojne planere je Zaljevski rat. Tijekom rata 1991. godine ukupno je 367 savezničkih vojnika izgubilo život, od čega je 146 koalicijskih vojnika poginulo u borbi, višestruko manje nego što su saveznički planeri predviđali. Istodobno, među poginulima je 35 vojnika stradalo od prijateljske vatre dok su od 467 ranjenih čak 72 vojnika ranjena savezničkom paljbom. Računaju li se samo savezničke žrtve nastale u borbi, čak je dvadeset četiri posto savezničkih žrtava poginulo od prijateljske ruke. Prema podacima američkog Ministarstva obrane ukupno se 28 incidenata tijekom Zaljevskog rata može kvalificirati kao prijateljska vatra. Od tog broja za šesnaest slučajeva fratricida odgovorne su kopnene snage te su iza njih ostala 24 poginula i 57 ranjenih; devet incidenata je uzrokovano djelovanjem iz zrakoplova te u njima gine jedanaest savezničkih vojnika, a petnaest je ranjeno. Registriran je i jedan slučaj otvaranja vatre s broda na prijateljsku plovnu postrojbu, bez ljudskih žrtava.
U Zaljevskom ratu je na obje strane, na relativno malom prostoru bilo nagomilano desetak tisuća različitih tenkova i oklopnih vozila pa je uz mogućnost pogreške u funkcioniranju pojedinih vrsta oružja i ljudski faktor imao veliku ulogu. Radi identifikacije su - osim ostalih mjera - saveznička vozila pri zaustavljanju bila poredana u obliku slova "V" a na mnogim vozilima su bile postavljene narančaste oznake za prepoznavanje. Unatoč tim mjerama pogreške su se događale, a posebno je puno gnjeva u javnosti izazvalo američki "lovac na tenkove" A-10 Thunderbolt koji je uništio britanski oklopni transporter, pri čemu je poginulo devet britanskih vojnika, a dvanaest ranjeno.
Jedan od najpoznatijih slučajeva prijateljske vatre u devedesetim godinama se dogodio također u Zaljevu, u travnju 1994. godine, kada američki lovci ruše dva američka transportna helikoptera iznad kurdske enklave u sjevernom Iraku, pri čemu gine 26 vojnika. Kasnija istraga je pokazala da su helikopteri imali krive ID kodove i da su se koristili krivom radiofrekvencijom. Rusija je u Čečeniji imala nekoliko neugodnih iskustava s prijateljskom vatrom, a i za potonuće podmornice Kursk spekuliralo se da je uzrok paljba druge ruske podmornice. Ni saveznički angažman u Afganistanu nije prošao bez slučajeva fratricida. Najpoznatiji primjeri su se dogodili u travnju 2002. godine kod grada Kandahara, kad je zrakoplov F-16 američke nacionalne garde ispustio bombu na kanadske vojnike koji su održavali noćnu vježbu, te su četiri kanadska vojnika ubijena, a osam ozlijeđeno u incidentu. Drugi slučaj je u studenom 2001. godine kod Mazar-e-Sharifa pri gušenju pobune u zatvorskom kompleksu, kada je američkom raketom ubijena skupina savezničkih mudžahedinskih boraca. Netko je zlobno primijetio da zbroji li se ta crna statistika ispada da je više američkih savezničkih vojnika poginulo od američke nego od neprijateljske vatre.
Dvanaest godina nakon Zaljevskog rata američki vojnici i dalje nastavljaju pucati na vlastite kao i na savezničke postrojbe. U angloameričkoj invaziji Iraka 2003. godine do kraja travnja je poginulo 167 američkih i britanskih vojnika, što je otprilike polovina od broja savezničkih vojnika poginulih u Pustinjskoj oluji, a 495 je koalicijskih vojnika ranjeno. Od tog broja poginulih osamnaest vojnika angloameričke koalicije je stradalo od prijateljske vatre, ne računajući 19 kurdskih boraca ubijenih u najtežem takvom incidentu tijekom rata; kada je na sjeveru Iraka američki zrakoplov zabunom raketirao kolonu s kurdskim vojnicima i američkim specijalcima. Ovaj broj poginulih od prijateljske vatre nije konačan jer je nekoliko incidenata još uvijek predmet istrage i moguće je da na kraju budu kvalificirani kao fratricid. No, Zaljevski rat 1991. i invazija Iraka 2003. imaju jednu znatnu razliku; tijekom Zaljevskog rata tek se dvadesetak posto bombi moglo smatrati precizno vođenim oružjem dok je u ovom ratu taj udio bio sto posto, što u svakom slučaju ostavlja manje prostora za alibi američkim pilotima.
Izraze li se savezničke žrtve u angloameričkoj invaziji Iraka 2003. godine u postotku prema ukupnom broju poginulih; oko jedanaest posto poginulih savezničkih vojnika stradalo je od ruke suboraca. Kad bi se ta analogija brojeva primijenila na broj poginulih u ranijim ratovima ispalo bi da je od 900 tisuća poginulih Britanaca u I. svjetskom ratu golemih stotinu tisuća vojnika stradalo od britanskog oružja, ili da je od 300 tisuća američkih vojnika poginulih u II. svjetskom ratu njih trideset pet tisuća stradalo od prijateljske vatre. Postotak poginulih vojnika od fratricida u iračkom ratu 2003. bi još strašnije izgledao da se izuzmu žrtve nesretnih slučajeva i neborbene savezničke žrtve i procjena učinila samo na temelju poginulih u borbi s iračkim snagama.
Rješenje na pomolu?
Gotovo u pravilu za slučaj prijateljske vatre u svim savezničkim operacijama posljednjih godina odgovorni su američki vojnici. Odgovor tome svakako leži u činjenici da SAD nose najveći dio tereta ratnih operacija, ali su posrijedi i drugi razlozi. Sjedinjene Države su mnogo učinile nakon bolnih iskustava u Zaljevu 1991. godine da iskorijene fenomen prijateljske vatre, a mnogo je učinjeno i u obuci vojnika i razvoju oružanih sustava. U devedesetima su satelitska i računalna tehnologija našle primjenu na svim razinama vojske. Razvijeni su elektronički transponderi koji pomoću signala identificiraju prijateljske snage obavještavajući tako tenk ili zrakoplov da na nišanu drži vlastite suborce. Smanjivanju broja slučajeva fratricida u budućnosti treba pomoći i široka uporaba GPS sustava dok NATO planira uvođenje digitalnog "borbenog ID" za postrojbe svih vojski u svom sastavu, no taj novitet neće zaživjeti prije 2006. godine. No s druge strane, i uporaba oružja koje ovisi isključivo o elektroničkoj identifikaciji cilja podižu vjerojatnost pogreške.
Veliki dio uzroka fratricidu ne krije se u manjkavim tehnološkim rješenjima već vrlo često u rivalitetu različitih rodova i vojnih postrojbi i upravo su takvi slučajevi najčešći izvor prijateljske vatre. Dio odgovornosti po svoj prilici nosi i vojnička obuka i filozofija ratovanja; naime jedan britanski vojnik koji je promatrao spomenuti napad američkog A-10 na britanski vojni transporter u Zaljevskom ratu 1991. godine gorko je primijetio da su američki vojnici "neobično laki na okidaču". Problemu prijateljske paljbe pridonose i višenacionalne vojne operacije, gdje osim uobičajenih problema dolazi i do problema koordinacije različitih, često višejezičnih vojnih zapovjedništava. U svakom slučaju, posljednje iskustvo iz rata u Iraku daje nam za pravo sumnjati da će fenomen prijateljske vatre još dugo vremena biti neizbježni pratilac suvremenog vojnika.
Literatura
1. Paul Marks i Ian Sample, "Military rivalry ?causes friendly fire deaths?", New Scientist, 3. April 2003.
2. Brad Knickerbocker, "Why ?smart? bombs don?t end friendly fire", Christian Science Monitor, December 07, 2001
3. William Ayers, "Fratricide: Can it Be Stopped?", US Navy, 1993.
4. Stewart M. Powell, "Friendly Fire", Air Force, December 1991 Vol. 74, No. 12
5. Brad Knickerbocker, "In era of high-tech warfare, ?friendly fire? risk grows", Christian Science Monitor, January 14, 2003
6. Alex Salkever, "Friendly Fire: Still a Deadly Foe", Bussinesweek, April 16. 2003.
7. Ian Kemp, "Angst of ?friendly fire? persists among coalition forces", Janes Defence Weekly, 26. March 2003.
 |
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x768 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene