Piše Tomo BAGARIĆ, dipl. ing.

Laserske zrake u sustavima naoružanja
Za lasersko naoružanje, neovisno o tome na koji način radi ili koju snagu posjeduje, može se reći da je već rabljeno u nekim sukobima kao sredstvo izravnog djelovanja po neprijateljskim oružanim snagama. Ovo ne čudi, obzirom na to da su laserski uređaji vrlo rasprostranjeni i redovito se rabe kao sastavni dio mnogih preciznih sustava naoružanja posljednjih nekoliko desetljeća. Nerijetko je bio slučaj da se sa zemlje prema pilotima niskoletećih zrakoplova usmjeri laserska zraka s ručnog laserskog obilježivača cilja ili laserskog sustava za određivanje udaljenosti (tzv. rangefinderi). Iako je kratko izložen, pilot bez zaštitne opreme može pod djelovanjem tih laserskih zraka barem nakratko izgubiti sposobnost vida zbog čega, naravno, ne bi mogao provesti svoju zadaću. Bitno je na ovom mjestu spomenuti četvrti protokol Konvencije UN-a o konvencionalnom naoružanju, koji je stupio na snagu 30. srpnja 1998., a koji jasno zabranjuje uporabu laserskog naoružanja u svrhe osljepljivanja protivnika. Međunarodni komitet crvenog križa (ICRC), također se oštro suprotstavio razvijanju tog naoružanja, pozivajući se na Ženevsku konvenciju kojom se brani uporaba naoružanja koje za posljedicu ima izazivanje trajnih ozljeda i nepotrebne patnje. Unatoč tome, iskustva iz savezničke operacije "Allied Force", 1999. govore o tome kako su Saveznici obustavljali neke letačke zadaće jer njihovi piloti nisu bili adekvatno opremljeni zaštitnim sredstvima, a zabilježena su određena djelovanja sa zemlje laserskim sustavima male snage.
Poznato je da su se već za mandata američkog predsjednika Ronalda Reagana, ulagala velika sredstva u tada pomalo i kontroverzan program "Zvjezdanih ratova". Iako ovaj program nije zaživio u onom obliku kako je to bilo prvobitno zamišljeno, on upućuje na to da su već odavno uočene prednosti ulaganja u razvoj laserskih tehnologija jer se s razlogom smatralo da njima pripada budućnost ratovanja. Tadašnji tehnološki dosezi na tom polju su nesumnjivo poslužili kao temelj današnjim istraživanjima gdje tehnološko-razvojnu utrku predvode američke, izraelske i ruske tvrtke. I dok Amerikanci razvijaju sustave velike snage predviđene za djelovanja na strateškoj razini, Izraelci su zainteresirani za srednje domete i snage. S druge strane, Rusi su velike pomake učinili u razvoju laserskih sustava za blisku, odnosno neposrednu zaštitu zrakoplova od IC navođenih projektila. Ovi potonji su predviđeni za uporabu na vojnim i civilnim zrakoplovima za obranu od projektila zrak-zrak i zemlja-zrak.
S obzirom na to da se ovakvom tipu laserskog naoružanja predviđa skora implementacija u arsenale modernih zrakoplovstava svijeta, nužno je ukratko pojasniti o čemu je riječ. Konkretan sustav podrazumijeva laser snage od oko 5kW, koji se rabi u tzv. zatvorenom plinskom ciklusu, pa na taj način (uvjetno govoreći) ima neograničen broj mogućih ispaljenja. Ovaj djeluje u sprezi s višesmjernim IC tragačem koji locira toplinski odraz mlaznice nadolazeće rakete. Kada se ona nađe u dometu, laser se usmjerava na IC tragač projektila i generira zraku u trajanju od 1,5 sekunde, koliko je dovoljno da zrakom pogođeni projektil ostane bez sustava navođenja uz zajamčenu uspješnost od 85 posto. Ipak, za ovaj sustav, iako je potpuno funkcionalan, tek se nagađa je li ušao u oprerativnu uporabu u ruskom RZ-u. U svakom slučaju, on se redovito predstavlja u sklopu ponude ruske namjenske industrije prema stranim kupcima na međunarodnim sajmovima vojne opreme i naoružanja.

Laseri u PZO postrojbama
Prema operativnoj uporabi laserskog naoružanja, najviše su se zajedničkim naporima približili Amerikanci i Izraelci. Riječ je uporabi laserske zrake u uništavanju niskoletećih raketnih projektila. Kako ne postoji neka službena podjela laserskih zraka u odnosu na njihovu snagu, dovoljno je reći kako bi ta laserska zraka trebala dobiti pridjev "taktička". Potrebu za takvim tipom PZO sustava iskazali su Izraelci još 1996., zbog učestalih raketnih napada Hezbolaha iz južnog Libanona na izraelska sjeverna područja. Vrlo brzo su dobili potporu Bijele kuće u obliku odobrenja zajedničkog razvojnog programa, pa su nedugo zatim započela istraživanja s infra-crvenim kemijskim laserom velike snage na pokusnim poligonima White Sandsa u Novom Meksiku. Na jednom od testiranja koja su provedena prije tri godine, laserskom zrakom je uništen projektil ruske proizvodnje tipa Katyusha. Riječ je o projektilu relativno malih dimenzija (promjera 12 cm), što uistinu govori dovoljno o preciznosti sustava koji je djelovao s udaljenosti više od 10 km. Poznata je naime ona fraza, koju poznaju mnogi u PZO postrojbama, da dovoljno učinkovite protuzrakoplovne obrane neće biti do onog trenutka kada vojnik bude posjedovao sredstvo koje će imati "reakciju brzine svjetlosti i 100-postotnu preciznost". Laserski PZO sustav taktičkog dometa kakav je prethodno spomenuti, po svemu je blizu da bude upravo to. Taj sustav djeluje na slijedeći način: ako radarski sustav (najčešće sustavi za nadzor paljbe kakvi se nalaze uvezani u sustavima zapovijedanja, nadzora i komunikacija C3) locira cilj on prenosi informaciju o trajektoriji cilja prema posebno prilagođenom optičkom ciljniku, koji slijedeći projektil u letu, istodobno prema njoj usmjerava i lasersku zraku. Kada se projektil uspješno označi, kemijski laserski sustav (u ovom slučaju deuterij-florid) kroz kontrolirani kemijski proces generira zraku velike energije koja se usmjerava na projektil. Sama zraka nije dovoljno snažna da vlastitom energijom uništi projektil, ali je dovoljno snažna da zagrije bojnu glavu projektila do te mjere da izazove detonaciju punjenja.
Osim toga, provodi se cijeli niz istraživanja kako bi se profilirali koncepti uporabe laserskih sustava taktičkog dometa u neposrednoj zaštiti postrojbi na terenu. U dosad provedenim testiranjima iskazana je uspješnost od 90 do 100 posto u obaranju krstarećih projektila, te nešto manja, 80-90 %, u djelovanju protiv raketnih sustava te minobacačkih i topničkih granata. Moguć-nosti uporabe su široke, ako znamo da su za djelovanje, osim samog lasera, potrebni i IC skeneri za lociranje cilja te radarski 3D sustavi za iluminaciju ciljeva u zraku kakvi se nezaobilazno nalaze uvezani u mrežne protokole za nadzor zračnog prostora NATO zemalja. S obzirom na to da ti radarski sustavi posljednje generacije imaju znatno veću toleranciju prema otkrivanju ciljeva na malim i ektremno malim visinama, oni u velikoj mjeri zadovoljavaju potrebe za potporu postrojbama na taktičkoj razini, imajući u vidu specifičnosti balistike projektila kratkog i srednjeg dometa. Lako je na taj način zamisliti takve sustave u arsenalu zrakoplovstva, KOV-a i mornarice. Ako se uzme u obzir cijena jednog "punjenja" u ovoj kategoriji kemijskih laserskih oružja, a koja je procijenjena na manje od 3.000 USD, što je iznimno isplativo u odnosu na postotak uništenja cilja, za vjerovati je da će kroz drugi dio idućeg desetljeća proizvođačima naprednog naoružanja stizati konkretne narudžbe za opremanje PZO postrojbi, neovisno o tome kojem rodu vojske one pripadaju.

Airborne laser - oružje novog doba
Ipak, najnaprednijim se opravdano smatra koncept primjene laserske zrake velike snage za uništenje balističkih projektila srednjeg i velikog dometa u ranim fazama njihova lansiranja. Takav koncept razvijaju Amerikanci kao logičnu posljedicu negativnih iskustava iz prvog Zaljevskog rata, vezanih za PZO raketne sustave tipa Patriot. Naime, iako su oni predstavljali znatno uspješan sustav (u međuvremenu je razvijena i napredna inačica PAC-3), mogućnost pogreške je dovoljno velika da američkim postrojbama najveća opasnost na terenu prijeti upravo od balističkih projektila kakav je primjerice Scud. Osim toga, vrijeme reakcije, logistička potpora i cijena pojedinačnog ispaljenja predstavljaju znatan angažman pri planiranju operacija. Iako upravo svjedočimo neutralizaciji arsenala masovnog uništenja u Iraku, procjene su da u gotovo 20 drugih zemalja, među kojima su na vrhu Sjeverna Koreja i Iran, postoji barem 10.000 balističkih projektila srednjeg do velikog dometa, pa je zainteresiranim stranama u cilju istražiti i dodatne opcije zaštite od djelovanja takvim naoružanjem. Utoliko više, što mnoge od tih zemalja razvijaju i kemijske, biološke, pa i nuklearne bojne glave. Razumljivo je stoga da su se Amerikanci po pitanju laserskog naoružanja u borbi protiv balističkih projektila doktrinarno preustrojili sa svemirskog programa i pokrivanja globalnih prostorija, na one u neposrednom poprištu ratnih operacija. Takav bojišni prostor definiran je do polumjera između 300 i 400 km, i tu je opasnost realnija.
Ideja o smještanju laserskog sustava velike snage na zrakoplov koji bi ga podigao do gornjeg sloja troposfere vuče korijene još s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća kad su provođena ispitivanja s dinamičkim plinskim laserom s karbon-dioxid pogonskim elementom. Sustav je ugrađen na avion KC-135A i pokazao se vrlo uspješan u nekoliko navrata kada su oborene leteće mete, pa čak i jedan projektil tipa Sidewinder. Ipak, program je, unatoč dobrim početnim rezultatima, napušten jer je koncept proglašen nedovoljno isplativim. Osim toga, sam sustav je bio glomazan, ovisio je o vanjskom izvoru snage, te nije mogao generirati dovoljno snažnu lasersku zraku koja bi bila mogla djelovati na većim udaljenostima. Desetljeće kasnije, poučeni spomenutim iskustvima s nedovoljnom učinkovitosti konvencionalnih raketnih PZO sustava srednjeg dometa u Zaljevskom ratu, Amerikanci ponovno pokreću program i 1996. tvrtkama Boeing, TRW i Lockheed Martin dodjeljuju se sredstva u iznosu od 1,1 milijarde USD za razvoj programa ABL (eng. Airborne Laser).
Ovaj put, koncept je isti, zrakoplov je prilagođena inačica Boeinga 747-400F, no sam laserski sustav je bitno usavršen u odnosu na prvu inačicu. Napredak tehnologije omogućio je konstruiranje lasera snage od nekoliko megawata koji može biti dovoljno učinkovit na udaljenostima do 250 Nm. Sama laserska zraka ne bi bila toliko učinkovita da nema jadnako toliko revolucionarnog optičkog sustava koji može usmjeriti zraku u širokim kutevima u odnosu na os matičnog aviona, a da se zadrži potrebna snaga zrake. Matični avion, koji je u ovoj svojoj novoj inačici dobio i svoj naziv AL-1A, trebao bi letjeti na visinama od 13.000 metara, što bi mu omogućilo da djeluje po ciljevima do kose udaljenosti od spomenutih 250 Nm, bez obzira na zakrivljenost zemlje, odnosno reljef terena.
Koncept djelovanja tog sustava ne razlikuje se bitno od onih, ranije spomenutih, jer i u ovom slučaju se prije djelovanja laserom cilj treba označiti drugim laserom slabije snage. Ovaj je montiran na leđa zrakoplova i njegova zraka (frekvencijski modulirana) se također navodi optikom prema cilju. Energija odbijena od projektila senzoru visoke osjetljivosti preko Dopplerova efekta predaje podatak o brzini i trajektoriji balističkog projektila. Dobiveni podaci pomoću sustava kontrole vatre djeluju na optiku lasera velike snage, odnosno na početak punjenja. Svaki avion iz flote od ukupno sedam komada koliko ih je predviđeno da uđu u operativnu uporabu do 2008., moći će ispaliti do 40 laserskih zraka. U slučaju da sam ne može djelovati zbog pomanjkanja punjenja, nepovoljnog dometa ili trajektorije cilja, te eventualnog kvara na sustavima kontrole vatre, avion dobivene podatke može predati drugom avionu iste namjene. Ako i taj zakaže, mrežni sustavi novije generacije, kao što je već dobro poznati Link 16, satelitskim prijenosom digitalnih informacija predaju podatke o brzini i putanji projektila drugim zainteresiranim postrojbama na terenu, pa kao posljednja linija obrane mogu djelovati i raketni PZO sustavi srednjeg dometa.

Zaključak
Vidljivo je da za laserske sustave u naoružanju dolaze nova vremena i novi načini uporabe, koji neke zemlje, koje su takve sustave kadre razvijati i koristiti uistinu svojim arsenalom približavaju artefaktima znanstveno-fantastičnih filmova, spomenutih na početku teksta. Istodobno, dodatno se povećava vojno-tehnološki jaz između potencijalno suprotstavljenih zemalja i smanjuju izgledi onih vojski koje pretpostavljaju svoju doktrinu vođenja rata protiv tehnološki naprednih vojski isključivo na posjedovanju nuklearnog naoružanja. Utoliko više što i projektili s nuklearnim bojnim glavama strategijskog dometa od nekoliko tisuća kilometara, kakve primjerice posjeduje Sjeverna Koreja, po ovome vjerojatno neće predstavljati ugrozu. Barem će biti tako, ako predloženi bifokalni optički satelitski sustavi za prijenos laserskih zraka postanu operativni. Nema razloga sumnjati u to, jer program već postoji (sustav "Eagle"), budući da vojni standardi kao što je Block 2008 određuju sve potrebne parametre u prijenosu podataka o ciljevima, a "Airborne Laser" s postojećom snagom može biti učinkovit i na tim udaljenostima. U tom bi slučaju i sama učinkovitost uništenja moguće ugroze bila povećana utoliko što bi avion imao zadaću svojom zrakom pogoditi samo optičko-relejni sustav satelita u donjoj zemaljskoj orbiti, a u kojeg su njegovi optički sustavi za navođenje laserske zrake konstantno usmjereni. Kako zbog ovoga zakrivljenost zemljine površine više ne bi imala ulogu, cilj se može gađati znatno produženim dijelom njegova trajektorija, a otud i povećanje učinkovitosti.
Kako god bilo, iznimno ulaganje napora za razvoj laserskog naoružanja u sustavima obrane od balističke ugroze s jedne strane, te intenziviranje nuklearne prijetnje s druge, daje nam za pravo naslutiti brojne novosti na polju laserskog ratovanja u godinama koje dolaze, a pogotovo u sustavima PZO-a, neovisno o njihovoj zoni pokrivanja.