Srpski narod SAO Krajine, koji čini historijski i etnički prostor srpskog naroda, preko svojih legalnih i legitimnih institucija i organa, od samog početka svoje borbe za slobodu i nacionalno i ljudsko dostojanstvo, koji su napadnuti od hrvatske neofašističke vlasti, koristio je osnovno demokratsko sredstvo - referendum. Koristeći svoje pravo na samoopredjeljenje, pravo koje ni jednog trenutka nije sporio drugim narodima, srpski narod neopozivo je odlučio da ne živi ni u kakvoj hrvatskoj državi, a za komunističkog režima silom je bio natjeran da živi unutar administrativnih granica Hrvatske kao federalne jedinice FNRJ/SFRJ proteklih četrdeset pet godina. Onog časa kad su popustile stege komunističke tiranije i na jugoslovenskim prostorima, kada je konačno postalo moguće izraziti svoju volju, srpski narod Krajine odlučio je da svoj suverenitet ugradi u državu u kojoj će živjeti i ostali dijelovi srpskog naroda na Balkanu.

Sve naše demokratske odluke koje su proizašle iz demokratske volje srpskog naroda Krajine, hrvatska neofašistička vlast osporavala je argumentom nasilja i oružja. Na žalost, neke članice Evropske zajednice pružale su u početku prikrivenu a ubrzo potom i otvorenu podršku hrvatskom neofašističkom režimu, koji i po načinu dolaska na vlast i po drugim karakteristikama podsjeća na nacifašizam i 1933. godinu.

Hrvatska neofašistička vlast, u nekim elementima identična sa prethodnim komunističkim totalitarizmom, htjela je, rušeći Jugoslaviju, da nas natjera da se pomirimo s terorom i da ne primjenjujemo ono u čemu ta Hrvatska vidi svoje prirodno pravo - pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja. U takvim okolnostima, uz njihovo oružano osporavanje, naših referenduma - našeg jednakog prava, mi nismo imali drugog izbora do da na oružje uzvratimo oružjem. Nova Hrvatska naše pravo i naše odluke napala je oružjem u namjeri da agresijom primora srpski narod da živi u nezavisnoj neofašističkoj Hrvatskoj državi, državi koja toliko podsjeća, i to ne samo nas Srbe, na ono genocidno vrijeme (1941.-1945. godina), kada se takođe zvala i ponašala "nezavisno" od svake razumnosti i čovječnosti.

U času kada se od Evropske zajednice očekivalo da će u skladu sa svojom demokratskom orijentacijom podržati demokratske odluke srpskog naroda, odluke kojim se on brani od fašističke hrvatske vlasti, pišu se ultimativne (dakle nedemokratske) deklaracije o Jugoslaviji, u kojima se osporava pravo srpskom narodu na samoopredjeljenje. U deklaraciji o Jugoslaviji kaže se da države članice Evropske zajednice "podsjećaju odgovorne za nasilje na njihovo opredjeljenje da nikada ne priznaju promjenu granica do koje nije došlo mirnim putem i sporazumno". Vlada SAO Krajine povodom ovog stava Evropske zajednice u Deklaraciji postavlja pitanje Evropskoj zajednici o kojim je granicama riječ. Ukoliko se radi o unutrašnjim granicama u Jugoslaviji, Vlada SAO Krajine skreće pažnju Evropskoj zajednici na to da to nisu nikakve državne granice, jer nemaju neophodne atribute za to - međunarodno priznanje i sporazumno priznavanje od svih zainteresovanih strana. Osim toga, ne postoji ni jedan dokument u Jugoslaviji i izvan nje koji sankcioniše te navodno državne granice, koje čine administrativnu podjelu jedinstvene državne teritorije Jugoslavije. Evropska zajednica sama tvrdi da ne važi nikakva promjena granica bez njihovog međunarodnog priznanja, pa je otuda čudno da Evropska zajednica ne dopušta da se promjeni nešto što po njenim opravdanim kriterijumima ne postoji.

Ukoliko se pak misli na spoljne državne granice Jugoslavije, onda među nama nema nikakvog spora. Začuđuje da Evropska zajednica, ukoliko je riječ o unutrašnjim granicama u Jugoslaviji, uopšte pomišlja na njihovo priznanje upravo zato jer one nisu plod nikakvog sporazuma, već su one izraz komunističke tiranije i samovolje zloglasnog komunističkog vođe Josipa Broza. (...)

Vlada SAO Krajine ne slaže se sa onim imenovanjem dijela Jugoslovenske državne teritorije koja se primjenjuje u ova tri razmatrana dokumenta. Naime, ono što se za vrijeme komunističkog režima imenovalo kao Socijalistička Republika Hrvatska danas se dijeli na Srpsku Autonomnu Oblast Krajinu kao samostalni politički subjekt, druge srpske autonomne oblasti i Republiku Hrvatsku.

Spomenuti navodi u prvom dijelu zaključaka koji se nalaze u pismu upućenom Mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji u Haagu (ovo je samo prvi dio) - da je novo hrvatsko vodstvo bilo neofašističko, da su granice republika samo administrativne i da su rezultat samovolje Josipa Broza Tita, te da je nova hrvatska vlast oružjem napala srpski narod - pokazuju koliko je vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj bilo isključivo i kako je izvrtalo povijesne činjenice, želeći dokazati da je samoproglašena "SAO Krajina" oduvijek bila srpski teritorij. To je još jedan dokument koji pokazuje da je početkom 1990-ih srpski narod iz tzv. Krajine "neopozivo odlučio da ne živi ni u kakvoj hrvatskoj državi" te "da svoj suverenitet ugradi u državu u kojoj će živjeti i ostali dijelovi srpskog naroda na Balkanu".