Odlomak Evanđelja za današnju nedjelju daje pravu definiciju ovoga poziva. Isus se nalazi na svom putu u Jeruzalem. Mjesto vlastite pogibije, ali i slave. Na tom putu prate ga njegovi učenici. Jedan se sljedbenik toliko oduševio za Isusa da mu odmah kaže kako bi s njim pošao bilo kamo. Isus mu na to odgovara: "Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio." Isusov odgovor pretendentu da postane njegov učenik oslikava bit ovoga poziva. Tko se odluči poći za Isusom, mora biti spreman na to da bude manje zaštićen od lisica i ptica. Mora računati s tim da "nema gdje bi glavu naslonio", odnosno da nema nikakvo jamstvo u životu. Jedina njegova sigurnost jest pripadnost Kristu. Moguće je da se onaj sljedbenik, kad je čuo Isusovo razmišljanje, predomislio i odustao od želje da slijedi Isusa, ali Krist ne daje lažna obećanja, već o nasljedovanju govori iskreno. Tko je na takvo što spreman, taj može biti njegov učenik. Ostalima će biti teško. Ili možda neće predstavljati svećenički poziv na ispravan način, ili ga neće živjeti onako kako je to Krist zamislio.

Iako je ovaj poziv vrlo zahtjevan i težak i nije za svakoga, ipak Isus ne odustaje od pozivanja. Čak i onda kada čuje odgovore: "Za tobom ću kamo god ti pošao", ali "dopusti da prije odem i pokopam oca" ili "za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima", Isus traži odlučnost. Kao što je on odlučno krenuo u Jeruzalem. Nema više materijalne sigurnosti, nema udobnosti, nema komoditeta, robovanja standardima, navezanosti na obitelj. I samo oni koji su na takvo što spremni mogu slijediti Isusa onako kako je on zamislio nasljedovanje. Zato i kaže: "Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i naviještaj kraljevstvo Božje."

Možda nam se Isusovi zahtjevi čine nerealnima, previše idealističkima, bajkovitima... No, oni to nisu. Za ostvarenje tako velikoga djela kao što je navještaj kraljevstva Božjega trebaju odlučni i slobodni ljudi. To ne može bilo tko, niti se takvo što može činiti bilo kako.

Jedan od uistinu svijetlih primjera koji je takvo što uspio na najbolji način svakako je sv. Franjo Asiški. I vlastitu obitelj stavio je radi Isusa u drugi plan. Bogatstvo i imovinu na koju je imao pravo vratio je svome ocu te se na gradskom trgu javno i pred svima odrekao i haljine koju mu je otac kupio te obukao prosjačku odjeću, a sve sa željom da odlučno, bezrezervno i slobodno može pripadati jedino Bogu i nasljedovati ga. Njegove riječi, kad se odrekao svega - "Sada konačno mogu reći Oče moj, koji jesi na nebesima" - potvrda su da je takvo nasljedovanje moguće.

Jedino je to prava bit svećeničkoga poziva. Sve ostalo su predrasude. Jasno mi je, dakako, da za predrasude nije kriva samo pogrešno informirana javnost ili tendenciozni mediji. Krivi smo, u prvom redu, mi svećenici Katoličke crkve koji nismo uvijek na toj razini na kakvoj se očekuje da budu oni koji su se, čuvši "pođi za mnom", opredijelili za taj poziv. Možda bi ponekad bilo bolje odustati, da se uz taj poziv ne vežu kojekakve afere, ali kako kad Isus kaže: "Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazre natrag, nije mene dostojan." Umjesto odustajanja valja se potruditi napraviti odlučan korak poput Franje Asiškoga. Tada će navještati i svjedočenje kraljevstva Božjega biti važnije od bilo čega drugoga. I od vlastitoga užitka, i od vlastite obitelji, i od želje za udobnošću. Evanđeoski radikalizam na koji nas Isus poziva ne podržava mlakost i mediokritetstvo.