U evanđeoskom ulomku (Mk 7,1-8; 14-15; 20-23) - koji se naviješta u bogoslužju dvadeset druge nedjelje kroz godinu (30. kolovoza) - Isus se žestoko okomio na tradiciju. Zato valja razmisliti o tome što je zapravo tradicija? Može li vjera bez tradicije? Kakvu tradiciju Isus odbacuje, a kakvu potiče? Koja nas tradicija spašava, a koja upropaštava?

Sama riječ tradicija dolazi iz latinskoga jezika, a znači predavanje nečega. Izvorna hrvatska riječ za tradiciju bila bi predaja. Ono što smo primili, predajemo drugima. Kad se neki životni sadržaji, neke vrijednosti, stoljećima prenose s jednoga naraštaja na drugi, to se naziva tradicija. Božja se objava naviješta tako što se predaje od čovjeka do čovjeka i od jednoga naraštaja do drugoga. Kršćanska je vjera, stoga, nezamisliva bez tradicije. Kad Pavao apostol prvim kršćanima tumači euharistiju, najprije kaže: "Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh?"(1 Kor 11,23)

Prije uzašašća na nebo, Isus je dao nalog svojim učenicima: "Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio" (Mt 28,19-20). Crkva je, dakle, primila poslanje da Božju riječ širi, prenosi i čuva za sve naraštaje, dok Isus ponovno ne dođe. Božja se riječ prenosi svim narodima, a to znači na svim jezicima i u svim kulturama. Crkva vjeruje da naviještanjem Božje riječi "u Kristu obnavlja vrline i talente svakog naroda. Crkva već time što ispunja svoje poslanje unapređuje i pridonosi kulturi i civilizaciji", kaže Drugi vatikanski sabor. No, sama kultura, sama civilizacija, koliko god se nazivala kršćanskom ili katoličkom, ne može preuzeti ulogu Božje stvaralačke riječi.

Na tome Isus inzistira u današnjem evanđelju. Običaji, tradicija, kulturna baština ne mogu stvoriti novoga čovjeka. To je krpanje staroga. Zato Isus predbacuje svojim suvremenicima: "Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske." Kakvi običaji, kakva tradicija! Nikakva ljudska mudrost, ni znanstvena otkrića, ni civilizacijski usponi ne mogu čovjeka osloboditi od vlastitog egoizma. O tome je riječ - iz ljudskog egoizma proizlazi svako zlo. Isusovim uskrsnućem Bog stvara novoga čovjeka. Apostol Pavao kaže da "kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih i mi tako hodimo u novosti života" (Rim 6,4). Samo, dakle, novi čovjek može činiti Božja djela. On ima srce koje razlikuje ljudsko od božanskoga. U njemu se Božjom riječju izgrađuje kraljevstvo nebesko.

Kako se, dakle, valja odnositi prema različitim tradicijama i običajima? Isus odgovara: "Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom, siječe se i u oganj baca. Dakle, po plodovima ćete ih njihovim prepoznati" (Mt 7,19-20).