U kina je stigao još jedan domaći film. Temeljen je na istinitoj priči o židovskoj djevojčici zvijezdi koja je umrla u vlaku prema Auschwitzu. Zbog toga je za hrvatsku premijeru odabran 27. siječnja, datum na koji su 1945. Saveznici oslobodili taj zloglasni logor. Nažalost Lea i Darija vrlo su loš film. Najveći je problem scenarij, koji izgleda kao skupina nasumice odabranih scena koje su zatim po nekakvoj nedokučivoj logici sklopljene u cjelinu. Kemiju, odnosno uzajamnu naklonost među djevojčicama uopće ne vidimo. Tu dolazimo do drugog najvećeg problema, a to je gluma. Djevojčice glumice prvakinje su svijeta u plesanju stepa, ali glumačkog talenta nemaju. Naročito se to odnosi na Klaru/Leu čija je uloga toliko upečatljiva da se ne sjećam da je netko tako loše glumio posljednjih deset godina. Treći problem je gomila patetike. U filmu su svi iznimno dobri, ljubazni i bezazleni. Sve u svemu Lea i Darija stižu u kina dvadesetak godina prekasno jer izgledaju kao tipičan predstavnik hrvatske kinematografije ranih devedesetih kada su ovakvi uratci bili pravilo. U 2012. od filma očekujemo ipak malo više.